MLADI U DIJASPORI PRIHVAĆAJU POSLOVE KOJE IM OVDJE NE BI NI PALO NA PAMET RADITI

"Oslobođenje" donosi intervju s mons. Pavom Jurišićem o iskustvima s bh. iseljenicima u Njemačkoj i Australiji, razlozima egzodusa cijelih obitelji i drugim temama vezanim za Crkvu u BiH. Intervju prenosimo u cijelosti.

Fotografije: Djos.hr i Nedjelja.ba

Prema podacima Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, čak 44,5 posto Bosanaca i Hercegovaca (njih više od dva milijuna) živi izvan granica svoje domovine. Nakon Hrvatske i Srbije, najbrojniji su u Njemačkoj (159.380), Austriji (149.755) i Sjedinjenim Američkim Državama (132.255).

Podaci o egzodusu iz BiH svakodnevno pune medijske prostore. Samo prošle godine tu zemlju napustilo je čak 70 000 ljudi. A svugdje gdje naša dijaspora odlazi, brzo pronalazi svoj drugi dom - crkvu - kao mjesto okupljanja, riječi utjehe, pa čak i pronalaženja poslova i budućih supružnika.

O iskustvima s bh. iseljenicima u Njemačkoj i Australiji, razlozima egzodusa cijelih obitelji, nedosanjanom snu o velikom povratku, ali i obljetnici smrti velikog Josipa Stadlera, za Oslobođenje govori mons. Pavo Jurišić, bivši dekan KBF-a Sarajevo i kanonik u glavnom gradu Bosne i Hercegovine te postulator kauze Sluge Božjega Josipa Stadlera.

Rođen je 16. veljače 1958. u mjestu Ruda, općina Novi Travnik. Osnovnu školu pohađao je u rodnom kraju i Odri kod Zagreba, gimnaziju kod franjevaca trećoredaca u Odri i Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Studij filozofije i teologije upisao je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a završio na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1982.

U Sarajevu se svakodnevno i dugo, kako kažete, pola svog života, susrećete s mnogim ljudima. Kako Vam se čine valovi egzodusa iz Bosne i Hercegovine nekad, a kako danas? Što Vam nezadovoljnici ističu kao glavne razloge svog odlaska?
- Kroz povijest Bosne i Hercegovine stalno se događalo pomjeranje stanovništva, ovisno o uzrocima u određenom povijesnom razdoblju. Mnogima se pružila prilika otići odavde i potražiti sreću izvan granica svoje zemlje. Oni koji su otišli kao prvi razlog navode “druge” koji se slabo brinu za njih i našu zemlju, u što ubrajaju nezainteresiranost političkih struktura u iznalaženju mogućnosti zapošljavanja i rješavanju nagomilanih problema u društvu. Mladi završe škole, puno ih je i s visokom naobrazbom, a onda odu. Zemlje koje ih primaju dobivaju školovanu mladu radnu snagu bez potrošenog novčića, kojih se, kako kažu, ovdje u zemlji olako odriču. Često se pri traženju posla iznosi podatak da se ovdje ionako ne gleda na stručnost pojedinca, nego na “dobre veze” u strukturama vlasti, te da treba biti barem dio nečije stranke, ako nisi “nečije” dijete. Drugo što navode jest “neuređenost države”, što god to značilo. Mnoge obitelji govore kako su otišle u inozemstvo, jer vjeruju da su u tim zemljama socijalno osjetljiva društva, gdje postoji određena sigurnost za pojedince, a i posao koji se nudi puno bolje je plaćen nego ovdje. Iako su ovi razlozi donekle opravdani, ima tu i nečega što bih nazvao “bježanjem od stvarnosti” i osjećajem kako je svugdje bolje nego ovdje. Neki ističu da bježe od onih drugih, a kada su izvan granice, onda se čini kako tamo nemaju problema s tim da jedni drugima ne samo da ne smetaju nego i prijateljuju. No ima i pojava da su neki ovdje imali dobra primanja za naše prilike, te da su bili stambeno zbrinuti, ali su se odlučili na odlazak. Tamo nađu lošije uvjete stanovanja, skučeni prostor koji skupo plaćaju, a obavljaju poslove za koje im ovdje ne bi ni palo na pamet da ih rade.

Budući da s prostora bivše države danas “u svijet” odlaze cijele obitelji, mislite li da će se to odraziti na njihov eventualni povratak u domovinu?
- Tu sam skeptičan. Iskustva s iseljeništvom ranijih naraštaja pokazuju da naši iseljenici i nakon umirovljenja većinom ostaju uz svoju djecu koja su se udomaćila u svojim “novim” domovinama. Da bi se povratak mogao ostvariti, trebalo bi ovdje puno toga učiniti na društvenom, političkom i gospodarskom polju. Te bi promjene trebale biti takve da bi drugi željeli doći ovdje, raditi i nastaniti se. Tada bi i našim iseljenicima koji su rođeni izvan domovine bilo lakše donijeti odluku da se vrate u zemlju svojih predaka. A možda se i to čudo dogodi. Jer mnogi stranci dolaze među nas i govore o nekakvom ugodnom osjećaju opuštenog života. A i naši iseljenici kada dolaze u stari kraj na godišnje odmore, osjećaju se sretno i zadovoljno. No, sve je to samo tako lijepo dok traje odmor, a nakon odmora čeka ih stvarnost života. Valja se vratiti na posao, raditi se mora, a i djeca moraju u školu.

Kažete da se iseljenici osjećaju sretno kada dođu u stari kraj. Koliko je to, prema Vašim iskustvima, često i što im najviše smeta, a što ih veseli?
- To se vidi posebno u ljetnim mjesecima, ali i za blagdane kada imaju slobodno, rado sjedaju u aute ili u zrakoplove da bi tih nekoliko dana proveli sa svojima. Čak i naša sela ožive tada. To već toliko godina promatram u svojem rodnom kraju. Djeca se raduju tim dolascima, ovdje osjete nekakvu slobodu da slobodno smiju izlaziti van, pa više vremena provode u igri na svježem zraku negoli u zatvorenim sobama uz igrice i društvene mreže kako su naučili u skučenom prostoru u kojem inače žive. Odraslima smeta ono što čuju preko medija o svojoj domovini i o ljudima koji ju vode. Oni koji bi se željeli vratiti, nešto započeti, govore o birokratskoj administraciji koja je takva da ubrzo izgube želju išta više poduzimati. Veseli ih svaki napredak koji vide u svom zavičaju, a i ona obiteljska slavlja koja oživljavaju uspomene iz mladosti i djetinjstva.

Djelovali ste među našim ljudima u Münchenu i Melbourneu. Koje su sličnosti, a koje razlike između ta “dva svijeta”? 
- U Münchenu sam proboravio šest godina zbog studija, ali kako sam u to vrijeme već bio svećenik, pastoralno sam djelovao među katolicima glavnog grada u Bavarskoj. Dobio sam dekret da slavim misu u jednoj samostanskoj crkvi gdje je bila i škola koju su vodile časne sestre. Po potrebi sam pomagao i hrvatskim katoličkim misijama na poziv naših svećenika. U Münchenu i njegovoj okolici bio je veliki broj hrvatskoga življa koji su nedjeljom odlazili na mise na hrvatskom jeziku. Lijepo je to bilo vidjeti nedjeljom na Marienplatzu ili u crkvi Sv. Pavla, gdje se čuje domaća riječ i pjevaju naše crkvene pjesme. Njemački katolici udivljeno su govorili o tome. Crkva u Njemačkoj je dobro organizirana, počevši od liturgije do upravnih tijela. Čini se kako sve funkcionira. Kada se susretneš s tim, požališ što nije tako i kod nas, ali opet mislim da je to kod nas nekako sve jednostavnije i spontanije, nekako s više duše. Naši su ljudi naučili radom i žrtvom pomagati svoju župu, pa se to odražava i vani. U Melbourne sam odlazio često nakon Domovinskog rada. Išao sam na poziv svećenika da im pomognem u vrijeme božićnih blagdana ili preko ljeta da i oni mogu ići u domovinu na odmor. Tamo su ljudi zaista vezani uz svoje centre, jer se uz liturgijska slavlja veliki dio društvenog života odvija u dvoranama hrvatskih centara.

I dalje ostajemo na dijaspori... “Ruka Gospodnja bijaše nad njima” - riječ je o Vašoj knjizi o 50 godina pastoralne skrbi među Hrvatima u Melbourneu. Na kakav je odjek naišlo djelo u dijaspori i koji biste dio izdvojili?
- Naši svećenici u Melbourneu zamolili su me da malo pregledam župni arhiv centra u Clifton Hillu i kažem bi li se mogla napisati neka monografija za 50. obljetnicu organiziranog dušobrižništva Hrvata u Melbourneu. Ovdje je nakon Drugog svjetskog rata došao svećenik Vrhbosanske nadbiskupije vlč. Josip Kasić. On je i sam bio izbjeglica jer je nakon zatvora u domovini i stalnog maltretiranja pobjegao iz zemlje, te se preko Italije i izbjegličkih centara na poziv nadbiskupa hrvatskih korijena Mate Beovića, koji je bio nadbiskup Adelaidea, zaputio u Australiju. Došavši 1961. brodom u Melbourne, u luci ga je dočekao jedan svećenik iz Ordinarijata u Melbourneu i zamolio ga da ostane tu, gdje je poslije rata došao veliki broj Hrvata i kojima je bila potrebna pastoralna skrb. Eto, tako je počelo. Ubrzo je osnovan i Hrvatski katolički centar koji nazvan po prvom hrvatskom svecu Sv. Nikoli Taveliću. Knjiga je opremljena tekstom i fotografijama te je dobro prihvaćena. Bilo je i nekih kritika kako nisam sve u njoj donio, ali uglavnom sam se ograničio na pastoralni rad svećenika svoje nadbiskupije, u druge stvari nisam želio ulaziti. Jesam li zadovoljan s onim što je napravljeno? Jesam! Naravno, uvijek može biti bolje.

Istaknuli ste pola stoljeća organiziranog dušobrižništva Hrvata u Melbourneu. Koliko je, općenito, za naše ljude u dijaspori Crkva uistinu drugi dom, budući da ste mi u pripremi za ovaj razgovor rekli kako uvijek treba gledati veliku brojnost Hrvata koji tamo žive, a ne dupkom ispunjenu crkvu?
- Društveni život naših ljudi nekako je vezan uz nedjeljna i blagdanska okupljanja na hrvatskim župama ili mjestima gdje se misa slavi na hrvatskom jeziku. Tih okupljanja ima i na boćalištima ili drugim mjestima za igru i zabavu, za vrijeme misa. A na misama se u nekim gradovima uistinu okupi veliki broj ljudi. Stječe se dojam da naši ljudi u velikom broju idu na misu. No kada se uzme broj Hrvata u tim mjestima i prebroji stalni broj onih koji dolaze tamo, onda možemo vidjeti da je taj postotak nešto bolji od domicilnih katolika, ali ne toliko da bismo se s pravom mogli time hvaliti. No našim ljudima njihova Crkva puno znači, zato je rado održavaju. Zadivljuje i njihovo domoljublje. Iako imaju puno prigovora, ipak se za vrijeme stradanja pokazuju veliki u svom odricanju i pružanju pomoći, premda su koji put bili i izigrani.

Godine 1996. dekretom nadbiskupa imenovani ste čelnim čovjekom za “skupljanje” arhivske građe o Josipu Stadleru; s tim dekretom 1997. utemeljili ste Centar za prikupljanje građe o nadbiskupu Stadleru. Nakon završetka postupka na dijecezanskoj razini 2008. Kongregacija za kauze svetaca u Rimu imenuje Vas postulatorom te kauze i na rimskoj razini. A ova godina u znaku je Stadlera koji je bio vrhbosanski nadbiskup, pisac, hrvatski svećenik, utemeljitelj Družbe sestara Služavki Maloga Isusa... U listopadu se obilježava stoljeće od njegove smrti. Za 23. listopada najavljen je simpozij na KFB-u u Sarajevu, a 29. studenog u Slavonskom Brodu. Što nas još očekuje?
- Sluga Božji Josip Stadler bio je prvi vrhbosanski nadbiskup nakon obnove redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini. Ovdje je ostavio vidljiv trag svoga djelovanja. Mnoge zgrade u kojima mi i danas živimo i radimo njegovo su djelo. Puno toga od dobara koja je on ostavio ovoj Crkvi je oduzeto nacionalizacijom, a u ovoj se zemlji ne događa povrat imovine koja je oduzeta pojedincima i vjerskim zajednicama, iako se to već dugo traži. Osim materijalne izgradnje on je imao osjećaj prema siromasima, zato su ga upravo siromasi nazivali ovdje svojim “ocem i majkom”. Iz te brige nastala je i jedna redovnička zajednica Družba sestara Služavki Maloga Isusa koje su vodile ustanove u koje su primale siromašnu djecu i starce. Umro je 8. prosinca 1918. na glasu svetosti, a taj “glas” ili “fama svetosti”, kako se naziva u crkvenom postupku proglašenja svetaca, posebno živi u toj njegovoj redovničkoj zajednici. Zato je i pokrenut postupak za utvrđivanje njegova krjeposna života, te je dovršen na biskupijskoj razini ovdje u Sarajevu. Sada se cijeli postupak s dokumentacijom nalazi na nadležnoj Kongregaciji u Rimu. Za sam dan njegove smrti predviđena je jedna akademija ovdje u Sarajevu, a to bi trebalo biti 7. prosinca 2018.

Josip Stadler kandidat je za sveca. O njemu su napisane brojne knjige i priče, no ima li nešto što još nije ispričano, budući da ste pregledali obilje povijesne građe?
- Budući da sam postulator kauze Sluge Božjega Josipa Stadlera, a to znači da se već desetljećima bavim njegovim životom i djelom, teško mi je ocijeniti što još nije rečeno o njemu. Toliko je arhivskog materijala prošlo kroz moje ruke, a toliko je knjiga napisano. Mogu samo reći da je bio velikan Crkve, naroda i ove zemlje. O njemu je Antun Gustav Matoš zapisao ovo: “Vođama bosanskih Hrvata smatraju se pored Adem-age Mešića, koji većinom obitava u Tešnju, dr. Josip Stadler, vrhbosanski nadbiskup, i dr. Nikola Mandić, odvjetnik. Veće suprotnosti no što su između ovoga odvjetnika i ovog crkvenog dostojanstvenika ne mogu se zamisliti...”

Za kraj, možete li se prisjetiti Katoličke Crkve ratnog Sarajeva i razvoja školstva koje danas pohađaju i muslimani?
- Još su mnogima u sjećanju ratna stradanja u ovoj zemlji, posebno u opkoljenom Sarajevu. Veliki je broj Sarajlija koji nose ožiljke na tijelu i na duši. U ratnom vrtlogu ovdje je Katolička Crkva započela jedan projekt koji je trebao barem djecu otrgnuti od onoga što se događa u zemlji i da s njima radi nešto smisleno, ono što djeca trebaju raditi: ići u školu, učiti i napredovati. Uz mala sredstva koja su našoj Nadbiskupiji bila na raspolaganju započelo se sa školom na Banjskom Brijegu, gdje je do kraja Drugog svjetskog rata bio Zavod Sv. Josipa koji su vodile sestre Kćeri Božje Ljubavi. Ta je zgrada bila oduzeta. U jesen 1994. vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić osniva u ovoj zgradi Katolički školski centar s tri škole: Osnovna škola, Gimnazija i Srednja medicinska škola. Tako je to počelo. Zbog ustrajnosti i požrtvovnosti svih onih koji su nesebično radili na ovom projektu, došlo se do ovoga na što danas možemo biti ponosni. Ali promicatelj školstva u Bosni i Hercegovini mons. dr. Pero Sudarrekao bi da se uvijek može bolje. Škole su katoličke, zato što im je osnivač Katolička Crkva, ali su otvorene svima koji imaju želju upravo ovdje primiti obrazovanje, bez obzira na vjeru i naciju. Mnogi su naraštaji učenika izišli iz naših škola, preuzeli svoj dio odgovornosti u Crkvi i društvu, a rado navraćaju u “svoje” centre. Naravno, tu treba spomenuti i druge odgojne i obrazovne ustanove, kao što je Katolički bogoslovni fakultet koji od 2013. djeluje u sklopu Sarajevskog univerziteta, zatim dječji vrtići koje vode naše redovničke zajednice i dijecezanski Caritasi.

 

Kategorija: