Sveti je Antun Pustinjak doznao da u egipatskoj Aleksandriji živi neki obućar koji je svetiji od njega. Željan da se što bolje usavrši u kršćanskom životu, odluči potražiti ga i pitati za tajnu njegova uspjeha u svetosti.
Upita ga:
„Što sve učiniš da bi bio tako velik na Božjem putu?“
Odgovori mu:
„Ja sam jedno veliko ništa na Božjem putu: ja sam samo obućar.“
„Što radiš još, kako provodiš svoje dane?“
„Dijelim ih na tri dijela: osam sati radim, osam molim i osam spavam.“
Vjerovao je da su mu dani još veći dobrim djelima, pa ga upita:
„U čemu je tajna tvoje svetosti? Da nije u siromaštvu?“ Obućar uzvrati:
„I ovdje jednostavno u novcu koji zaradim imam tri dijela: jedan dio dajem siromašnijima od mene, drugi dajem Crkvi, a treći ostaje meni.“
Svetac je sve svoje darovao da bi bolje mogao slijediti Krista, pa ga ponovno upita:
„Što još činiš za Gospodina Boga?… Kako u svojoj unutarnjosti doživljavaš Boga u ovom gradu grijeha?“
U svoj svojoj jednostavnosti odgovori obućar:
„Ispovijedam ti da mi je veoma loše u ovom gradu, posebno noću kada spavam, pa mislim koliki su grešnici oko mene. Često znam i zaplakati.
Tada najviše i molim: ‘Gospodine, poslušaj me! Ovi grešnici oko mene moja su braća. Ne kažnjavaj ih. Kazni mene namjesto njih. Pošalji mene u pakao, ali spasi moju braću!’”
Tada je shvatio svetac da je tajna prave svetosti ona koja nas čini slične Nebeskom Ocu, koji daje da sunce sja i nad pravednima i nepravednima. Šalje kišu dobrima i zlima i šalje svoga Sina na svijet da spasi grešnike.
Izvor: www.katehetski-nadbiskupija-split.net
Foto: Wikimedia
