»Horipodo, Bog se ne mijenja. Bog, kojega ti ljubiš i štuješ od svojega djetinjstva, to je taj Bog, to je Isus. I on ti sada daje tu milost da ga sada nalaziš u punini. Možda si ga prije znao, ali iz daljine. Sad ćeš ga primiti, sad će on doći u tvoje srce. Bog je jedan, Isus je Bog, utjelovljeni Bog. To je ta njegova ljubav.«
Ljudi me ovdje pitaju o svetoj vjeri. Za njih su, dakako, mnoge stvari nove. Osobito me se dojmila njihova iskrenost. Stari Horipodo tako me lijepo gleda i pita: »Oče, zašto ja moram promijeniti svoju vjeru?« Ja sam mu odgovorio: »Horipodo, ne treba mijenjati vjeru, vjera je jedna!« I on mi onda reče: »Vidite, oče, ja od svoje mladosti Boga ljubim onako kako ga poznajem. Vršim njegove zapovijedi. Eto, sad sam čuo o Isusu. Vidio sam vaš život, život sestara, i čini mi se da mi je Bog sada bliži. Moram li ja promijeniti svoju vjeru?«
Zbilja divota! Sjetio sam se onog mladića koji je došao k Isusu i rekao mu: »Učitelju, ja sam sve zapovijedi vršio od svoje mladosti!« I Isus, pogledavši na njega, uzljubio ga je. Meni je, kad sam gledao na Horipoda baš došla misao: Da je Isus bio tu, on bi, sigurno, i njega uzljubio. I ja sam ga zavolio.
Rekao sam mu: »Horipodo, Bog se ne mijenja. Bog, kojega ti ljubiš i štuješ od svojega djetinjstva, to je taj Bog, to je Isus. I on ti sada daje tu milost da ga sada nalaziš u punini. Možda si ga prije znao, ali iz daljine. Sad ćeš ga primiti, sad će on doći u tvoje srce. Bog je jedan, Isus je Bog, utjelovljeni Bog. To je ta njegova ljubav.«
Horipodo je bio sretan pa mi reče: »Baš mi je drago! U našem je selu, naime, velik problem kad ti netko kaže: Moraš promijeniti vjeru! Kao da mi time gubimo sve što smo do sada imali. A ipak je nešto dobra i među nama!«
Imao je pravo. Zašto bi oni gubili ono što je kod njih dobro? Na ono dobro nadodaj Isusovu milost. Neka Isus dođe u njihova srca. Onaj Bog kojega su oni štovali a da ga još nisu potpuno poznavali, kao ono Atenjani kojima je sveti Pavao na areopagu govorio o »Nepoznatom Bogu«, sad će ga potpuno upoznati.
Rekao sam im: »Zapjevajmo sada jedan »kiton«!« »Kiton« je duhovna pjesma u kojoj jedan predvodi, a drugi odgovaraju. Riječi kitona koji su oni pjevali glase:
»Gospodine, Bože moj, dođi! Dođi k meni!
Ovaj te siromah zove, a ti si milosrdan. Dođi ti k meni!
Moje srce je slabo, ti to znaš. I više puta je hladno.
Ti ga užezi plamenom svoje ljubavi, jer ti si milosrdan.
U životu kušao sam mnoge stvari. Nisam uvijek uspio. Ali ti si milosrdan.
Ti život daj i sve će biti dobro.
I sagriješio sam, ali ti si svet i milosrdan. Dođi i posveti me.
Dođi u moje srce! I kad dođeš, sve će biti dobro, jer ti si milosrdan.
Radi toga ja siromah zovem tebe: Dođi,dođi, Milosrdni, u moje srce!«
Horipodu je bilo drago čuti tu pjesmu. Reče mi: »To je pravo: zvati Njega, jer On će, sigurno doći. Ali velika je stvar da i mi idemo k Njemu. Stoga se vi, oče, molite za naše selo da bismo svi mi mogli upoznati Njega i uzljubiti ga. I još jednu stvar, oče: da bismo mi Njega mogli i drugima dati!«
To mi se opet dopalo. Sjetio sam se obližnjeg sela Balir-Khalija, kamo sam lani prvi put došao, i svojega dragog Upena koji mi je isto rekao. On je glavar sela. Kad smo govorili o Isusu i kad se raspravljalo o krštenju, on nije mogao još naučiti sve molitve, mnogo je toga još trebalo. Ali on mi reče: »Oče, ja Isusa vidim, ja Isusa ljubim i ja Isusa hoću dati drugima! «
Pri svemu tome mislim na one krasne stihove dragog nam pjesnika Izidora Poljaka: »Kud god koracam hoću da bacam snopove zlatne svjetlosti!« — svjetlosti Isusove, svjetlosti Njegove ljubavi.
Još smo dugo razgovarali, a onda smo se pomolili. Zajednički smo izmolili dio krunice. Na kraju smo zapjevali pjesmu »Kristo debota — Kristu Božanstvu«.
Ante Gabrić SJ
Foto: flickr.com
