Reinkarnacija i nauk o „seljenju duša“

Sviđa mi se nauk o seljenju duša (metempsihoza), ali roditelji kažu da je on nespojiv s kršćanstvom. Zašto je nespojiv? Ne vidim razloga. Naprotiv, vidim da s naukom o reinkarnaciji imamo odgovore na mnoga dosada nerazjašnjena pitanja. Htio bih, uz vašu pomoć, to pitanje produbiti. Unaprijed vam hvala na trudu!

Student A.V.

Hvala za pitanje! Danas se ono sve češće postavlja, ne samo među mladima i još slabima u vjeri, nego i u starijoj dobi »pred licem smrti«. Tvoji se roditelji postavljaju ispravno, iako im možda manjka šira izobrazba s toga područja da ti sve dostatno protumače. Nisi naveo »mnoga pitanja« koja, navodno, rješava reinkarnacija.

Student si pa ću se u odgovoru poslužiti metodikom (skraćena) predavanja: Odakle taj nauk (povijesno-geografski)? Koje su mu bitne postavke? Zašto se danas širi i u zapadnim zemljama? Napokon, u čemu se protivi našoj katoličkoj vjeri, napose o uskrsnuću?

Odakle taj nauk? »Metempsihoza« i »reinkarnacija« nisu isti nego slični pojmovi. Mnogi ne opažaju razlike.

Metempsihoza je grčki izraz. I u mitologiji znači »seljenje duša«, tj. čin kojim se čovjekova duša, egzistentna i prije nego što je sišla u tijelo, nakon smrti i rastave od tijela, seli u tijelo nekoga drugog čovjeka, životinje, biljke ili minerala. Takvih »seoba« iz jednoga tijela u drugo zločesti imaju na tisuće, a dobri na stotine.

Čemu služe te seobe i ti novi životi? Služe tome da se duša »očisti« od zla. Pošto se očistila, ide li k Bogu? Metempsihoza o tome ništa ne zna. Naslućuje, više negoli dokazuje, »vječnost« (kakvu?) ljudske duše, ali bez tijela; ta bila je u stotinama (tisućama) raspadljivih tjelesa. Takva vjerovanja nisu daleko ni od nekih grčkih filozofa (Pitagore, Empedokla, Platona, religioznoga pokreta stare Grčke zvana »orfizam«).

Reinkarnacija je latinski izraz koji označava mitološko vjerovanje da se ljudska duša ili psihički element čovjeka, pošto se u smrti rastavi od tijela, nanovo »utjelovljuje« – reinkarnira (ne jednostavno »seli«) u drugo tijelo. To novo »tijelo« može biti tijelo čovjeka, životinje ili biljke. Tako se duša može nanovo utjelovljivati stotine i tisuće puta. Svrha je »oslobođenje« od svih zlih težnja, zla i briga, da se duša napokon smiri u »nirvani«: zakloništu od svake boli i svake daljnje seobe. Taj je nauk raširen u nekim primitivnim istočnjačkim predajama, ali i u drugim visoko etičko-religijskima (hinduizmu i budizmu). Od početka 20. stoljeća širi se i na Zapadu. Ako su grčki i istočnjački model kao dva »brata«, novi zapadnjački (model) znatno je drukčiji, što će biti jasnije iz daljnjega razlaganja.

Bitne postavke – U hinduizmu, po Upanišadama (spisima koji čuvaju staroindijska filozofsko-religiozna tajna učenja), »utjelovljenje« duša u dugu povijesnomu lancu događa se po zakonu »karma«: zakonu prikupljanja zasluga i krivnje u prethodnim utjelovljenjima. Utjelovljenja prestaju kada se raskine lanac učinaka i uzroka, kada se duša oslobodi od maya, tj. od iluzija svjetovnih stvarnosti. Tada nastupa prosvjetljenje ili samadhi, tj. blaženstvo.

Predaja budizma govori o prosvjetljenju Bude, koje se temelji na »četiri« istine. Čovjek se mora osloboditi boli. Zato treba da askezom svlada žeđ ili želju za nasladom koja neumoljivo zahtijeva mehanizam reinkarnacije. Žeđ rađa požudu, mržnju i zabludu (»tri korijena zla«). Iz njih nastaju zli čini sa zlim posljedicama. Osloboditi se sve do nestanka žeđi vrlo je dug proces sazrijevanja i prelazi granice jedne ljudske egzistencije. Svršetak je u »nirvani«. Ne svršava se u Bogu. Budizam ne pozna osobnoga Boga.

Po orfičkoj mitologiji, čim duša napusti jedno tijelo, utjelovljuje se u drugomu. Tijelo (soma) je tamnica (semae) duše. Za one ljude koji nisu prošli inicijaciju, nikada ne će prestati nova utjelovljenja. Spas se čovjeka sastoji u prestanku daljnjih utjelovljenja. Pitagori su potrebne reinkarnacije da se čovjek očisti. Platonu je normalno da se neke duše utjelovljuju u životinje jer će se samo tako očistiti i uspjeti unići u mjesto gdje žive bogovi. Reinkarnacija je dakle dug proces vrlo spora čišćenja od tijela i materije.

Model današnje zapadnjačke reinkarnacije sastavljen je na sinkretistički način od hinduističkoga modela spajanjem raznovrsnih, pa i protuslovnih elemenata. Preko teozofističkih društava s ezoteričkim (»tajnim naukama«) i okultističkim predajama, tj. protuznanstvenim misteričkim izmišljotinama magije, astrologije i spiritizma, reinkarnacija je sredstvo »samoostvarenja« i mučna spora »uspona« prema »božanskome Duhu«. Ponovna rađanja recipročna su zaslugama, a slijede proces uspona.

Zašto je danas u modi i na Zapadu? Bonci, razni gurui preplavili su Zapad svojim naucima. Usporedimo li hinduistički, budistički i grčki model sa zapadnim teozofističkim, tj. s praznovjerjem da se magijskim ili spiritističkim putem može stupiti u neposrednu vezu sa »zagrobnim svijetom«, onda zapadnjački model reinkarnacije ima nešto optimističkiji pojam o čovjeku. Reinkarnacija se u tomu modelu ne shvaća kao ulazak duše uvijek iznova u bolnu tamnicu, toga paklenskog lanca utjelovljivanja od kojega se mora osloboditi, nego kao nova mogućnost »napretka« jer se u tomu modelu reinkarnacija uvijek događa u ljudskomu tijelu. Ali i ovdje se čovjek rađa bezbroj puta s ciljem da se »oslobodi«. U tomu poimanju čovjek je u biti »duh« koji ima »dušu«, a ona je vezana uz materijalno, raspadljivo koje treba nadići.

Što o tome kaže katolički nauk? Hvalevrijedan je nauk za oslobođenjem. Ali to ne ide bez Božje pomoći. Reinkarnacija (metempsihoza) nije spojiva s kršćanskom vjerom. Tu su oprečni pojmovi o Bogu, čovjeku, povijesti i svijetu.

Kršćanski je Bog (Bog Isusa Krista) apsolutno duhovno biće. »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8) u tri osobe (Ocu, Sinu i Duhu Svetomu). Iz ljubavi stvara svijet i čovjeka (Post 1–2), koga po milosti čini sudionikom vlastitoga Božjeg života. Ne dakle nirvana, ne nejasan pojam neosobnoga boga, ne skup božanstava kojima bi čovjek pomoću magije ili spiritizma mogao manipulirati.

Čovjek, stvoren »na sliku i priliku Božju« (Post 1,26), jedinstvena je tjelesno-duhovna osoba, po milosti uzdignuta u vrhunaravni red. Neposluhom čovjek je sagriješio (Post 3). Bog-ljubavi ga ne napušta, nego izbavlja krvlju vlastitoga Sina. Isus na Kalvariji na sebe preuzima »karmu« (ako se želimo tako izraziti) čitava čovječanstva. U jedinstvu s Bogom je dostojanstvo čovjeka, što se kvalitativno produljuje u blaženu gledanju. To se jedinstvo događa ugradnjom u Krista i Crkvu po krštenju, duhovnim rastom po ostalim sakramentima i sredstvima milosti (molitvom, pokorom, dobrim djelima). Naša vjera uči da će o uskrsnuću mrtvih Bog izvesti na svim ljudima ono što je u uskrsno jutro ostvario na svome Sinu. U vječnosti će uskrslo tijelo izabranika biti slično uskrslu Kristovu tijelu (II. lionski sabor, godine 1274.).

Kršćanstvo je daleko od svakoga dualizma: tijelo nije negativan element od kojega se treba osloboditi, nije tamnica duše. Naprotiv, s dušom tvori jedinstvenu slobodnu osobu, određenu za uskrsnuće: »Krist uskrsnu od mrtvih« (1 Kor 15,20). »Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom svojom« (1 Kor 6,14). »Svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo« (2 Kor 5,10).

Povijest se spasenja ne događa u ciklusima stalnih reinkarnacija, nego postoji istodobno s poviješću svijeta i u nju je utkana. Svijet (nebo i zemlja, svemir) djelo je Boga Stvoritelja (Post 1–2), a ne mutna neobjašnjiva činjenica.

Ako čovjek živi u tko zna kojoj susljednoj egzistenciji, zašto se ne sjeća onoga što je prije bilo? Nema o tome iskustva, a ni znanstveno nije dokazivo. Bilo bi etički nedopustivo i nepravedno naprtiti čovjeku zlo koje sada u stotoj egzistenciji mora ispaštati, a učinio ga je u davnoj prošlosti koje se ne sjeća, i u posve različitim prilikama, svakako ne sa sadašnjim poznavanjem etičkih vrijednosti. Ako je živio u neljudskim tijelima (životinjama, biljkama…), onda je stvar još apsurdnija iz dva razloga: 1) ljudska je duša stvorena za ljudsko tijelo pa je filozofski apsurdno da u drugomu tijelu (u slonu, psu…) može živjeti i normalno djelovati; 2) u bićima koja nemaju slobode (slon, pas…) nije moguće ostvariti bilo kakvu nadoknadu za vlastite grijehe ni očistiti dušu. To se može dogoditi jedino svjesno i slobodno.

U čitavu Svetomu pismu nema ni riječi o reinkarnaciji. Bog je umro da spasi čovjeka pa nije zamislivo da nas ne bi obavijestio o tako važnoj istini za vremeniti i vječni život. Nema nijedne riječi o tome da je reinkarnacija ustvari »čistilište«, dakako, posve različito od kršćanskoga shvaćanja. Napokon, učiteljstvo Crkve odbacuje postojanje ljudskih duša prije nego što su se utjelovile (papa Virgilije protiv Origena g. 543.). Svako ljudsko tijelo dobiva dušu individualno (V. lateranski sabor, godine 1513.).

Preuzeto iz knjige p. Ivana Fučeka, Vjerovati – živjeti