Mora li vjernik znati odgovoriti na svako pitanje?

PITALI STE: Mora li vjernik znati odgovoriti na svako pitanje?


pitalisteNakon jednog predavanja na kojem je profesor govorio o vezi medicine i Crkve, jedna od mojih kolegica saznavši od mene da sam vjernica, »bombardirala« me sljedećim pitanjima: Kako Bog može biti svuda oko nas? Zašto i biljka(!) ne ide u raj, i ona je živo biće? Gdje je raj? Zašto Bog dopušta da umiru mala djeca, pa ona nisu ništa kriva? Kako se može vjerovati u nešto čega nema i koja je svrha te vjere? Kako se može studirati medicina, učiti Darwinova teorija i slično, a vjerovati u Boga?

Pokušala sam odgovarati, ali sam izazvala smjeh. Željela bih vas pitati što treba poduzeti u ovakvim situacijama, odgovarati na pitanja ili ne? Jesam li pogriješila što nisam mogla odgovoriti na neka pitanja? Što treba učiniti kad branimo našu vjeru? Kako održati vjeru u velikim gradovima, da li da nastavim kako sam počela ili trebam nešto promijeniti?

Čitateljica iz Rijeke

Dobro ste postupili što ste posvjedočili da ste vjernica i što ste prihvatili razgovor s kolegicom koja se ne smatra vjernicom. Najvažnije je da u životu imamo svoj stav i da se ne bojimo očitovati ga, pogotovo glede pitanja kao što je pitanje vjere u Boga, a isto je tako važno znati prihvaćati stvarnost da je realno da ima osoba koje iz različitih razloga odbacuju vjeru u Boga. Kao što je nužno da vjernik prihvaća činjenicu da netko glede vjere u Boga ima svoj negativan stav, tako bi trebalo očekivati da će netko tko se deklarira ateistom ili agnostikom poštivati činjenicu da postoje ljudi kojima je vjera u Boga najveća svetinja. Ako je to temeljno polazište jasno, onda nema nikakvog problema da se i raspravlja s ljudima drugačijega uvjerenja. U toj raspravi koju ste Vi prihvatili, što je po sebi dobro, potrebno je najprije razlučiti da li sugovornik stvarno traži odgovore na neka pitanja ili se postavljanjem pitanja zapravo više ruga.

Ako bi se sugovornik više rugao negoli mislio ozbiljno, onda ne bi vrijedilo ulaziti u dublju raspravu, jer to sugovornika onda ne bi ni zanimalo, već bi bilo dovoljno postaviti pitanje sugovorniku može li biti toliko širokogrudan da može podnijeti ili tolerirati da postoje ljudi koji drugačije misle od njega. Takvo pitanje zacijelo bi takvoga sugovornika otrijeznilo pa bi se prestao rugati te bi ili zašutio ili bi počeo razgovarati ozbiljno o tim pitanjima.

Ako bi pak sugovornik bio stvarni tražitelj odgovora na pitanja koja ga muče, onda bi mu trebalo pristupiti najozbiljnije i najodgovornije te mu reći da postoje odgovori na njegova pitanja te da će se moći sam uvjeriti u njihovu vjerodostojnost. Vjernik suočen s takvim ozbiljnim tražiteljem trebao bi mu posvjedočiti koliko mu osobno vjera u životu puno znači te otvoreno priznati da nije teolog po struci, tj. da nije kvalificiran za to da bi mogao dati potpune odgovore na njegova pitanja, ali i da postoje ljudi koji će moći odgovoriti na njih. Ako je sugovornik tražitelj dovoljno ozbiljan i dovoljno zainteresiran, shvatit će svoga sugovornika-vjernika i rado prihvatiti da ga on spoji za razgovor s nekim iskusnijim, obrazovanijim vjernikom ili svećenikom. Takvi susreti s ljudima koji traže ujedno su dragocjeni poticaji vjernicima da sami još više i još bolje upoznaju svoju vjeru – jer to je trajna zadaća svakoga vjernika.

Kolegica Vam je postavila pitanja iz arsenala nekadašnjih protuvjerskih propagandnih kuhinja, no kako su ta pitanja još uvijek u optjecaju, pokušat ćemo sažeto i na njih odgovoriti.

Bog doista može biti svuda oko nas jer je duh, jer nama fizičkih ograničenja kao što ih mi ljudi imamo.

Kako će izgledati raj, nije nam podrobno objavljeno pa ne možemo biti sigurni da u njemu neće na neki način biti i druga živa bića, uključujući i biljke, a ne samo ljudi. Već je sv. Pavao u Poslanici Rimljanima napisao: »Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje«, te time najavio da će otkupljenje obuhvatiti svu stvarnost, a ne samo ljude.

Raj nije u prvom redu mjesto ili područje da bi ga se moglo definirati u prostoru, nego je prije svega stanje u kojem se ostvaruje cjelovito i postupno zajedništvo u ljubavi Stvoritelja i stvorenja.

Djeca umiru iz vrlo različitih razloga, npr.: glad, bolest, nasilje, nesreće i slično, a što postoje takvi uzroci, nije kriv Bog nego su najčešće izravno ili neizravno krivi ljudi. Smrt je često posljedica koja ima poznati uzrok, a nije u prvome redu kazna, pogotovo nije Božja kazna, osobito kad je riječ o djeci koja umiru. Bog je ljudima dao svoju Objavu, poslao svoga Sina da život svoj položi za ljude, pokazao neizmjernu ljubav prema ljudima – sve to je učinio i čini jer želi dobro, sreću ljudima. Stoga se ne može Boga pozivati na odgovornost ni zbog smrti djece, a zanemarivati odgovornost ljudi, osobito onih koji su na odgovornim službama.

Jer je Bog nevidljiv, neki krivo misle da ga nema, a mi možemo u Njega vjerovati jer nam On sam daruje vjeru, jer nam se otkrio na mnogo načina, a posebno u osobi, životu i djelu Isusa Krista. Po toj vjeri uspostavljamo osobni odnos s Bogom, svojim Stvoriteljem i svojim Gospodinom, koji nam se objavio kao najveći čovjekoljubac i najbolji prijatelj. Ako u životu puno znači imati dobra i moćna prijatelja, koliko više znači imati prijateljski odnos s Najjačim i Najboljim?

Ljudska je misao već davno razriješila spor između znanosti i vjere te je već dugo sasvim jasno da između vjere i znanosti nema suprotstavljanja, razilaženja niti uzajamnoga ugrožavanja. Teoriju evolucije, ako je smatraju kao znanstvenici vjerodostojnom, bez ikakvih poteškoća mogu prihvaćati i vjernici jer ona pokušava odgovoriti kako je nastao i razvio se život, a vjera otkriva samo to da između bića i Boga postoji odnos stvorenja prema Stvoritelju. Stoga znanstvenici smiju, čak su i kao vjernici potaknuti da to rade što bolje, istraživati koliko god mogu, a da to nikada neće ugroziti ni Božju opstojnost ni Božje stvoriteljsko djelo. Stoga vjernici bez ikakvog problema mogu studirati – i medicinu i svaku drugu znanost.