Ostala sam bez ikoga i ičega, stara i bolesna - Zašto bi me Bog tako kažnjavao?

PITALI STE: Ostala sam bez ikoga i ičega, stara i bolesna - Zašto bi me Bog tako kažnjavao?


Mnogima odgovarate na postavljena pitanja pa Vas lijepo molim da odgovorite i na moje pitanje. Pretplatnica sam »Glasa Koncila« godinama. Za sebe mogu reći da sam velika vjernica te da me komunizam nije obeshrabrio u spašavanju vjernika, fratara, crkve i svega mogućega riskirajući pritom svoju glavu.

Posjedovala sam lijepo imanje, sve sam dala mojima da bih ja sada ostala bez ikoga i ičega, stara i bolesna. Onaj koji mi je bio zaštita, bio je na korist vjeri i Crkvi i ljudima, no Bog ga je rano digao, a ostavio zle i opake da čine zla pokrivajući se odlaskom u crkvu. Puno sam molila, sve pobožnosti činila, svojima i drugima pomagala, vjerujući u Boga i njegove milosti. A sada svatko me je iznevjerio, ostadoh sama, stara i bolesna. Iz dana u dan moja vjera blijedi, gubim ufanje, malo molim. Recite mi je li to sreća u životu? Je li to zapisano u zvijezdama? Kad bi to bilo od Boga, zašto bi me tako kažnjavao?

B.Ž.

Činjenica da postavljate i imate teška pitanja očiti je znak da ono što proživljavate, koliko god se to Vama činilo bolno i teško, postiže zapravo svoje opravdanje jer od Vas zahtijeva korak naprijed u Vašem ljudskom i vjerničkom sazrijevanju. I činjenica da ste napisali svoje pismo i potražili na taj način pomoć u svojoj tjeskobi, znak je zapravo Vaše spremnosti da se suočite s izazovom koji pred Vas sada postavljaju Vaše životne okolnosti te da ćete biti zacijelo spremni učiniti nove korake za produbljenje svoje vjere. Naime, sve faze ljudskoga života i sva životna iskustva dana su nam kao prilika da steknemo nove spoznaje i da dobijemo nove poticaje za još tješnje povezivanje s Bogom jer, kako je rekao sv. Augustin: »Nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi, Gospodine«. Stoga Vas pozivamo da si upravo u svojim sadašnjim životnim okolnostima stvorite raspoloženje otvorenosti prema Bogu, koji najbolje zna što Vama treba, zašto je dopustio da sada proživljavate upravo takav život i koliko Vi još možete napredovati i u svojoj vjeri i u svojoj ljudskosti.

Premda se s pravom ponosite što ste, kako pišete, u svom životu u teška vremena sve činili za vjeru, Crkvu, crkvene službenike izlažući se pritom i neugodnostima i opasnostima, što ste svoje imanje razdali svojim najbližima i što ste puno molili i sudjelovali u bezbrojnim pobožnostima, ipak ne biste smjeli misliti da ste time u svom životu sve napravili, i da bi Vam zbog toga već u ovome životu trebala pripasti nagrada u obliku posve bezbrižnoga života u starosti. Isus nas je naime učio: »Tko će od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?' Neće li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?' Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'«

Pokušajte ove Isusove riječi primijeniti na svoju situaciju. Pokušajte promisliti jeste li, time što ste razdali svoje, kako pišete, »lijepo imanje«, omogućili svojim najbližima da si osiguraju materijalne preduvjete života te oni danas mogu malo bolje živjeti, sada možda zavidni što im u životu ide bolje negoli Vama koji ste im to djelomice omogućili? Pokušajte također promisliti jeste li, kad ste razdavali svoje imanje, željeli svojim najbližima i najdražima pomoći ili ste zapravo s njima trgovali – Vi njima svoja materijalna dobra, a oni Vama svoju pažnju, ljubav u životu, osobito u Vaše stare dane – a da oni toga nisu ni bili svjesni? Ako ste trgovali, sada morate priznati da ste loše trgovali i s tim se naprosto morate pomiriti, a ako ste željeli stvarno samo pomoći, onda budite zadovoljni što ste mogli pomoći i ne očekujte da Vam od Vas obdareni moraju nešto vratiti nego dopustite da Vas Bog nagradi kad On bude procijenio da je vrijeme zato.

Da biste opravdano mogli govoriti da Vas je netko iznevjerio, morali biste imati usmenim ili još bolje pismenim ugovorom precizirane obveze koje su Vaši najbliži preuzeli kao naknadu za dobra koja su dobili od Vas. Ako takvoga ugovora nemate, onda ne možete govoriti da Vas je netko iznevjerio. Naime, za dobre odnose s Vašim najbližima nikako ne može biti dovoljno da ste im nešto dali, nego je potrebno te odnose njegovati posve jednako kao da im nikada ništa niste dali.

Ako i inače svoje najbliže tako strogo sudite i osuđujete, kako ste to načinili u svom pismu, onda u tome tražite razlog zašto Vam ne posvećuju Više pažnje i ljubavi, jer im Vi to svojim stavom zapravo onemogućujete. A kad biste im pristupali bez ikakvoga opterećenja, normalno komunicirajući i pomažući kada i koliko možete, možda i samo svojom lijepom riječju, odnos Vaših najbližih prema Vama zacijelo bi bio posve drugačiji, neusporedivo bolji i srdačniji.

Ako je točno da Vam – zbog toga što se obdareni ne odnose prema Vama kako ste si Vi zamislili i zacrtali – vjera iz dana u dan blijedi, onda je to zaista zabrinjavajuće te je posve sigurno došao čas da se odlučno trgnete i da svoju sigurnost stvarno tražite u Bogu, a ne u ljudima. Bogu ste jednako važni, bili Vi imućni ili siromašni, i Bog Vas voli, vjeran Vam je i strpljivo Vas čeka. Bog Vam je apsolutni vjerni prijatelj od časa Vašega krštenja, te vjeran ostaje i kad mu Vi leđa okrenete. Boga bi sigurno vrijeđalo kad biste Vi nakon svega proživljenoga počeli umjesto Njemu vjerovati zvijezdama ili nekakvoj sudbini. Također ga zacijelo vrijeđa i Vaša pomisao ili tvrdnja da bi Vas on kažnjavao ako dopušta da doživljavate upravo ovo što Vam tako teško pada. Jeste li kada pomislili što bi Vam Bog zapravo trebao u Vašem životu, ako biste baš sve svoje potrebe i očekivanja zadovoljavali zajedništvovanjem s ljudima? Zar Vam se ne čini daje upravo nužno sadašnje Vaše loše iskustvo s ljudima da biste se stvarno Bogu povjerili, na Njega oslonili i na temelju zajedništva s Njim gledali u svoju budućnost? Zar kao vjernica niste svjesni da Vam nitko više od Boga ne može pružiti u ovom i u vječnom životu? Zar ne vidite da je kriza, koju sada proživljavate, pravi Božji dar da biste iznova, ali i stvarno životno Bogu povjerovali?