Je li stvarno »dopušteno uzeti bogatima«?

PITALI STE: Je li stvarno »dopušteno uzeti bogatima«?


Svojedobno sam u Glasu Koncila naišao u rubrici »Teološki osvrt« na članak pod naslovom »Glad, siromaštvo i socijalna pravda« u kojem mi je odmah zapeo za oko međunaslov: »Dopušteno je uzeti bogatima«. Taj me je stav veoma iznenadio, to više što je objavljen u crkvenom, katoličkom listu.

Pa zar je zaista dopušteno bogatima uzeti? Želite li takvim međunaslovom siromasima i onima koji misle da premalo imaju sugerirati da si manjak naplate sami uzimajući od onih koji imaju?

Spadam u one koji nemaju puno, moglo bi se reći da sam zapravo siromah, ali ipak ni na kraj pameti mi ne pada da bih drugima, pa bili oni i bogati, uzimao da si popravim moje jadno imovinsko stanje. Stoga me takvo pisanje Glasa Koncila doista zbunjuje, pa očekujem da ćete ovo moje pismo objaviti i na njega odgovoriti.

N.N.

Međunaslov »Dopušteno je uzeti bogatima« uzet je iz dijela teksta u kojem autor teološkog članka sažeto prikazuje stavove velikoga katoličkog teologa Francisca de Vitorije (1483-1546), teologa dakle koji je živio i pisao u prvoj polovici 16. stoljeća, i koji je doslovno zastupao i to načelo »dopušteno je uzeti bogatima« u - kako je u članku navedeno - »krajnjoj nuždi«.

Taj navod da je riječ o »krajnjoj nuždi« upravo je bitan za razumijevanje toga, na prvi pogled zaista začuđujućeg načela. Autor teološkog članka također je istaknuo da je to načelo »krajnje delikatno« te da traži »određene precizacije«, no isto tako ističe: »Ali nije izgubilo ni danas na važnosti«. Stoga razumijemo Vašu zbunjenost i Vaše postavljanje pitanja, pa rado objavljujemo i Vaš dopis na koji ćemo pokušati odgovoriti.

Ponajprije, ni spomenuti teolog ni autor teološkog članka ne tvrde da je naprosto, u svakoj prilici ili svim okolnostima, »dopušteno uzeti bogatima«, nego samo u sasvim posebnim okolnostima kad svi drugi redoviti i uobičajeni načini stjecanja dobara ne funkcioniraju. Poznato je da su redoviti moralno-etički i zakoniti načini stjecanja dobara isključivo nasljeđivanje, kupnja, naknada za uloženi rad ili darovanje. U redovitim okolnostima svi drugi načini stjecanja dobara su moralno-etički nedopustivi, a najčešće i sankcionirani pozitivnim zakonskim odredbama. Tko bi dakle u normalnim okolnostima, jer ima, kako mu se čini, premalo, išao uzimati drugome koji ima više, s moralnog stajališta činio bi grijeh, a sa zakonskog stajališta krivično djelo ili prekršaj, ovisno o vrijednosti uzetoga.

No, ljudski život poznaje i izvanredne situacije i izvanredne okolnosti u kojima baš zato što su izvanredne dolazi do sukoba između nižih i viših vrijednosti u kojima onda, po moralno-etičkom načelu, treba izabirati više vrijednosti. Odnosno u takvim izvanrednim okolnostima ljudi se često nalaze pred izborom između manjega i većega zla te treba, po katoličkim moralnim načelima, uvijek izbjegavati veće zlo te trpjeti ili tolerirati manje zlo.

Ipak, ono najhitnije za ispravno razumijevanje načela »dopušteno je uzeti bogatima« jest ispravno razumijevanje stava katoličkoga društvenog nauka prema vlasništvu. Naime, zapadni svijet prožet liberalističkim i individualističkim stavovima stvorio je tako neupitnu instituciju privatnog vlasništva koja je postala prvom svetinjom. U takvom ozračju čak je i državi pripisana kao prva i gotovo najvažnija zadaća – zaštita privatnoga vlasništva. Taj veoma prošireni stav utjecao je čak i na katoličku teologiju prošloga stoljeća te je tek s razvijanjem katoličkoga društvenog nauka došlo do uravnoteženijega stava u kojem više prvenstvo ne pripada privatnom vlasništvu i njegovoj zaštiti nego društvenoj funkciji vlasništva te važnosti rada.

Suvremena crkvena misao danas ima jasnoću da suverenitet (vrhovno gospodstvo, uključujući i vlasničko) nad zemljom pripada samo Bogu te da je Bog ljudima zapovjedio da je podvrgnu sebi imajući pritom na umu solidarnost i opće dobro svih ljudi. Bog je naime zemlju stvorio da bi bila na korist svim ljudima i svim narodima.

Stav suvremene Katoličke Crkve prema vlasništvu najbolje je izrazio II. vatikanski koncil u konstituciji "Radost i nada" ovim riječima: »Bog je zemlju i sve što ona sadrži namijenio svim ljudima i svim narodima, tako da bi stvorena dobra morala pritjecati po pravičnosti svima, pod vodstvom pravde i ljubavi. Ma kakvi bili oblici vlasništva, prilagođeni zakonitim institucijama pojedinih naroda, prema različitim i promjenjivim okolnostima, uvijek treba paziti na opću namjenu dobara. Zato čovjek, služeći se tim dobrima, ne smije nikada držati da su stvari koje zakonito posjeduje jedino njegove nego ih također treba smatrati i kao zajedničke, u tom smislu što one mogu koristiti ne samo njemu jedinome nego i drugima. Uostalom svima pripada pravo da posjeduju dio dobara dovoljan pojedincu i njegovoj obitelji. To je bila misao crkvenih otaca i naučitelja koji su naučavali da su ljudi dužni pomagati siromasima, i to ne samo od svoga suviška. A tko se nalazi u krajnjoj nuždi, ima pravo da sebi pribavi potrebno od tuđega.«

Navedeni službeni stav Katoličke Crkve očito je vrlo jasan glede načela da se zaista u krajnjoj nuždi smije uzeti bogatima. Već je sv. Ambrozije, veliki crkveni naučitelj, napisao: »Ne daješ od svoga kad daruješ siromahu, nego mu vraćaš što je njegovo. Jer ono što je zajedničko i dano na upotrebu svima, ti svojataš za sebe. Zemlja je dana svima, a ne samo bogatima.«

Ipak, za primjenu načela »dopušteno je uzeti bogatima«, potrebna je vrlo velika odgovornost i trijeznost da ne bi primjena toga načela postala zapravo određeni oblik otimačine ili nasilja, što je uvijek zlo. Stoga je prije primjene toga načela mudro da čovjek od drugih, kompetentnih, dobije potvrdu da se zaista radi o »krajnjoj nuždi« te da između osoba u krajnjoj nuždi kojima se daje i bogatih kojima se uzima bude vjerodostojni i pošteni posrednik.