Zašto se toliko sudi i kritizira one koji su ponovno sklopili civilni brak?

PITALI STE: Zašto se toliko sudi i kritizira one koji su ponovno sklopili civilni brak?


Obraćam vam se s jednim problemom koji za mene to ne bi smio biti. Previše se govori i propovijeda o nekim zakonima koji se odnose na crkveni brak, ako netko doživi slom crkvenoga braka, ne svojom krivnjom (stojim iza ovoga) i sklopi ponovno civilni brak te živi po savjesti u skladnoj bračnoj zajednici.

Nije u redu da se sudi i kritizira (mislim na svećenike) a pogotovo na to nemaju pravo obični ljudi koji žive u crkvenom braku i sebe smatraju svetima. Nitko nije svet osim Boga. Samo Bog ima pravo suditi. Ovo pišem jer živim u sredini koja je pomalo primitivna. Kristove su riječi: »Nemojte suditi da ne biste bili osuđeni.«

N.N.

Nije Vaš »slučaj« što trpite zbog predbacivanja ili suđenja drugih osamljen, pa je to razlog više da o toj problematici javno razmišljamo. Doista, Bog je jedini sudac čovjeku te on jedini ima pravo osuđivati ljude, a isto tako ima i pravo opraštati im. Ljudi imaju zadaću i obvezu razlikovati ono što je zlo od onoga što je dobro, i to u prvome redu zato da bi sami znali ispravno postupati, ispravno birati i odlučivati.

Da bi bili sposobni u svakom času prepoznati bitnu razliku između dobra i zla, dobro je, i potrebno je, da ljudi upoznaju u čemu se sastoji i kakve razmjere ima – zlo. Potrebno je stoga i korisno da svećenici, propovjednici i navjestitelji Radosne vijesti, progovaraju načelno o zlu, o tome kako ga prepoznati i kako ga izbjeći.

Također je dobro, i potrebno, ako svećenici češće propovijedaju o zakonima koji se odnose na crkveni brak. Mnogi mladi ljudi, ne poznajući dovoljno upravo te zakone, kasnije teško žale, ali to spoznaju kad je prekasno, kad se više ništa ne može promijeniti. Stoga se ne bismo mogli složiti s Vama da se previše govori i propovijeda o zakonima koji se tiču crkvenoga braka.

Sasvim bi bila druga stvar ako bi se o tim zakonima govorilo pozivajući se na primjer određenih, i u određenoj crkvenoj zajednici prepoznatljivih ljudi. Nijedan razboriti pastoralni djelatnik nikada neće učiniti takvu pogrešku, jer u tom slučaju to prestaje biti nužno potrebna pouka a postaje ogovaranje, a ogovaranje je, kao što je poznato, grijeh. Nitko nema pravo ogovarati, a da pritom ne bi činio grijeh, a ponajmanje to pravo ima svećenik, osobito ne u službenom crkvenom nastupu.

Ni ljudi u braku, koji su uspjeli svoj crkveni brak očuvati, nemaju pravo suditi ni osuđivati one koji u svom braku nisu uspjeli, a da time ne bi činili grijeh. Isus je doista rekao: »Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?«

Kao što ljudi nikada ne smiju zlo proglašavati dobrim tako ni onoga kojemu se dogodilo da je učinio nešto što je objektivno zlo ne smiju poistovjećivati sa zlom koje je učinio. Premda je to načelno jasno, nažalost, ipak se događa da ljudi u svojoj slabosti, a ne nipošto u nekoj svetosti, pribjegavaju suđenju i osuđivanju, te time griješe i opterećuju onoga koga se to tiče. No, zbog grijeha često i bol zadajemo i bol moramo podnositi.