Pitali ste - RELIGIJE

Sveti misionar i čovjek koji nije htio promijeniti svoju vjeru

»Horipodo, Bog se ne mijenja. Bog, kojega ti ljubiš i štuješ od svojega djetinjstva, to je taj Bog, to je Isus. I on ti sada daje tu milost da ga sada nalaziš u punini. Možda si ga prije znao, ali iz daljine. Sad ćeš ga primiti, sad će on doći u tvoje srce. Bog je jedan, Isus je Bog, utjelovljeni Bog. To je ta njegova ljubav.«

Što kazati prijatelju koji vjeruje u reinkarnaciju i čita knjigu „Svjetlost svijeta“?

PITALI STE: Što kazati prijatelju koji vjeruje u reinkarnaciju i čita knjigu „Svjetlost svijeta“?

pitalisteMolim vas za pomoć u odgovoru mom prijatelju vjerniku koji ide u crkvu, sudjeluje u dobrotvornim pothvatima i sastancima vjerničke zajednice, ali uz to vjeruje u reinkarnaciju i preporučio mi je knjigu »Svjetlost svijeta«.

Joža

Ako je zaista kršćanski vjernik i ako posjeduje barem osnovnu suvremenu naobrazbu, istu biste knjigu (Svjetlo svijeta, izdavači: Marija i Ivan Hajduk, Varaždin 1998.) Vi mogli njemu preporučiti da se uvjeri kako nauk dr. Rudolfa Steinera (1861.–1925.) iznesen u toj knjizi, koji se naziva antropozofijom, niječe sve što je u kršćanstvu bitno.

U tom nauku nema ni traga kršćanskom Bogu, onome koji se javio praocu Abrahamu, koji je Mojsiju dao zapovijedi, koji je govorio po starozavjetnim prorocima i koji je ušao u ljudsku povijest kao Bogočovjek Isus Krist. To što Steiner misli o Isus Kristu, fantastični je sklop sastavljen od dijelova različitih tradicija i krivovjerja s kojima se kršćanstvo sučeljavalo i koje je odbacivalo u tijeku više stoljeća. Tako prikazan Isus nije utjelovljena Druga osoba Presvetoga Trojstva. Ni spomena o osnovnim kršćanskim vjerskim istinama: Trojstvu i Utjelovljenju. Bez objave o Božjoj višeosobnosti teško je govoriti o Bogu kao iskonskoj vječnoj Ljubavi, jer ljubav je čin darivanja koji se može ostvarivati samo među različitim osobama. Premda ne možemo rastumačiti kako je to u Bogu, objavljeno nam je da je Bog sama Ljubav koja se sama u sebi cijela dariva, na dar prima i kao dar uzvraća, kako bismo i mi ljudi mogli postajati Bogu slični u što potpunijoj nesebičnosti sebedarja tako da međuljudski odnosi budu darivanje, na-dar-primanja i uzdarje, što znači da čovjek čovjeka smije samo voljeti a nikad nam njime vladati, nikad ga posjedovati i njime se služiti.

Ne znamo li pak da je u Kristu Bog postao čovjekom kao bi preuzeo odgovornost sa sve ljudske grijehe i u svojoj ih smrti usmrtio, ne možemo shvaćati spasenjsko značenje Isusove smrti i uskrsnuća. Vjerovati u uskrsnuće znači utvrditi dostojanstvo svake neponovljive ljudske osobe koja se jedanput rađa, jedanput umire, jedanput uskrsava i zauvijek s Bogom živi, a ne da bi bila prepuštena neuosobljenom udesu reinkarnacija, ponovnih rađanja na ovome svijetu.

Ukratko: Gdje nema Trojstva ni Utjelovljenja, ne može se govoriti o kršćanstvu. Ali antropozofija se također protivi drugim baštinicima Abrahamove vjere: židovstvu i islamu. Obje te abrahamovske vjere (premda u njima nema razvijena nauka o Božjoj više osobnosti i njegovu utjelovljenju) štuju jedinoga Boga, Stvoritelja i čovjekoljupca koji stupa u osobni odnos sa svakim pojedinim čovjekom.

Svijet kako ga Steiner vidi nije stvoren ni iz čega samom odlukom Svemogućega, nego se vječno postojeća duhovna bića postupno pretvaraju u druga, više ili manje tjelesna, duševna i duhovna. Budući da na početak ne stavlja materiju kao nestvorenu tvar, to se mišljenje ne može nazvati materijalističkim, nego bi ga se u određenom smislu moglo zvati idealističkim. Budući pak da u njemu nema jedinoga osobnog Boga stvoritelja, to je očito bezboštvo, ateizam. Moglo bi se dakle govoriti o naročitom idealističkom ateizmu.

Još treba istaknuti da to nije religija nego svojevrsna magija. Razlika između religije i magije je u tome što religija nastoji ostvariti osobni odnos s Bogom, što traži čovjekovo spasenje u prijateljevanju s njime, dok magija traži rješenja u otkrivanju tajanstvenoga znanja koje bi čovjeku dalo određenu moć. Zato je religija, osobito kad se pojavljuje u obliku objavljene vjere (kako je to sa svim jednobožačkim povijesnim religijama: židovstvom, kršćanstvom i islamom), prijateljevanje s Bogom u kojemu je važno imati povjerenja, ljubiti i iz ljubavi se žrtvovati, dok se magija redovito svodi na korištenje navodnim tajanstvenim znanjem (gnozom). Kršćanstvo se od svojih početaka suprotstavlja različitim oblicima gnostičkih krivovjerja. Antropozofija je samo jedno u dugom nizu tih gnostičkih nasrtaja na samu bit svake religije, osobito kršćanstva. Tko, dakle - koristeći se neprijepornom slobodom vjerovanja - odluči krenuti tim putem, treba znati da se time odriče kršćanstva, da Krist kojega on možda spominje nema veze s Kristom naše vjere. Kršćanski vjeronauk morao bi svakoga vjernika osposobiti da to odmah prepozna.

Što se pak tiče Steinerova učenja o podrijetlu svemira, o sastavu nežive i žive tvari, svaki će suvremenik s osnovnom naobrazbom prepoznati da je to mišljeno i pisano prije najsuvremenijih znanstvenih dostignuća na području fizike, kemije, biologije i antropologije, te je nespojivo sa suvremenim kozmološkim i kozmogonijskim mogućnostima mišljenja. Vidi se da Steiner nije raspolagao sa suvremenim znanjem o atomskoj i podatomskoj strukturi materije, još manje o genima i kromosomima, osobito o čudesnim otkrićima u vezi s DNK.

Zbog svega toga smatramo da bi trijeznom i obrazovanom suvremenom čitatelju upravo spomenuta knjižica s kratkim sustavnim pregledom Steinerova učenja mogla pomoći da to prepozna kao znanstveno zastarjelu magiju koja je pokušala biti prosvijetljena i humanistička.

Kad je pak riječ o primjedbama na račun povijesnih grijeha Katoličke Crkve, to nas ne mora učiti Steinerova sljedbenica, toga smo i sami, na čelu s Papom, i te kako svjesni. Njezine pak primjedbe da je Crkva sakrila i zatajila neke drevne spise i da je u prijevodima Biblija na više mjesta bitno izmijenjena, obične su podvale. Izvorni biblijski tekstovi i svi njihovi prijevodi podvrgnuti su kritičkoj pozornosti mnogih znanstvenika, vjernika i onih koji to nisu.

Je li grijeh tražiti pomoć od osoba koje proriču sudbinu?

PITALI STE: Je li grijeh tražiti pomoć od osoba koje proriču sudbinu?

pitalisteJe li kršćanima grijeh tražiti pomoć od osoba koje proriču sudbinu? Može li se ustvrditi da i religije, pa i kršćanstvo, poput različitih čarobnjaka, vračeva, proricatelja sudbina i skupina koje nazivamo »sektaškima«, na neki način sudjeluju u okultnom?

Mirjana

Ponajprije treba nešto pojasniti: pojam »okultno« vrlo je širok u svojemu smislu i nije isključeno da u svojemu općenitom značenju »onoga što je sakriveno, onoga što nije očito ili onoga što je daleko od pogleda, od vidljivoga« na neki način približava svijet religije i religijskoga onim kategorijama koje Vi navodite u svome pismu - čarobnjaštvu, vračarstvu, proricateljima sudbine i drugima. I jedni i drugi dijele zamisao da vidljivo ne iscrpljuje stvarnost. Ipak - i tu je bitna razlika! - shvaćeno u teološkom smislu (dakle, i u vjerničkom) - pojam »okultno« priziva i podsjeća na jednu karakteristiku Božje naravi: na onu koja je transcendentna, na njegovo bivstvovanje koje nadilazi prostor i vrijeme. »Doista ti si Bog skriveni, Bog Izraelov, Spasitelj«, kaže prorok Izaija (45, 15). Karakteristično je za ovo shvaćanje teofanije da u njemu očitovanje Boga nije izravno. Isto tako nije »direktno«, već je uvijek popraćeno znakovima koji ga nastoje sakriti i na drugim biblijskim mjestima. To su, na primjer, dim (Iz 6, 4: Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.), nevrijeme (Izl 19,16-17: A prekosutra, u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevaše, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zaječa truba, zadrhta sav puk koji bijaše u taboru. Mojsije povede puk iz tabora u susret Bogu.), ili sam oblak (Izl 24,16: Slava se Jahvina nastani na Sinajskom brdu, i oblak ga obavijaše šest dana.).

No, kako i sami već vjerojatno uočavate, polazeći samo od toga značenja, možemo otkriti jednu temeljnu razliku. Ako je Bog skriven, nedostupan, to je zato što je potpuno, radikalno drugačiji od stvorenih stvari: »Ja sam Bog, a ne čovjek« (Hoš 11,9). Čovjek nema moći, ama baš nikakvih moći, kojima bi prešao tu razliku, no budući da je Bog ljubav, on sam se zauzima, sam preuzima inicijativu i odlučio je »da objavi Sebe i da priopći Otajstvo svoje volje kojim ljudi po Kristu, Riječi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske naravi« (Dei verbum, br. 2).

Svaka slika o Bogu, koja ne vodi računa o onome što je on želio objaviti, postaje ljudsko ostvarenje, idol kojega čovjek »proizvodi« i stvara zbog napasti da Boga svede na svoju moć. A upravo to žele i nastoje učiniti sve vrste magija, proricanja sudbina i vračanja. Umjesto da dopuste Bogu samome da im se približi, poštujući njegovu transcendenciju i inicijativu, oni nastoje posjedovati Boga, izmišljajući si neku božansku sliku »za vlastito korištenje i upotrebu«, da ne kažemo »potrošnju« kojom onda - jasno je - lakše manipuliraju, ponajprije - lakovjernim, praznovjernim, zastrašenim ili nekim teškim problemom pritisnutim ljudima. Zapravo, ti i takvi šarlatani ne dopiru niti do Boga, niti do njegove moći, već samo do idola. A idolatrija je, vjerojatno znate, prema Svetome pismu i crkvenome učenju grijeh oholosti (osim što je glupost na koju se nekad čak i vjernici odlučuju u strahu od »zle sudbine«, ili pak iz naivne igre), jer idol nikoga ne može spasiti: »Saberite se i dođite, pristupite zajedno, svi preživjeli od naroda! Neznalice puke oni su što nose kip izrađen od drveta i mole boga koji ih spasit ne može« (Is 45, 20).

Drugo značenje »okultnoga« odnosi se na sve ono što se tiče ritualnih, obrednih praksa. Više od same teorije božanskoga, ovdje se dodiruje praksa kojom dominira mehanizam i utilitarizam, recimo to, pojednostavljeno: želja za koristi ili koristoljubljem. Zarobljen željom za onim što nema i ne posjeduje, čovjek započinje s određenim spletkarenjima i varanjima, stvara »bućkuriš» da zamuti svoju nemogućnost, a koja bi trebala - upravo po modelu »mehanizma« - funkcionirati bez sudjelovanja volje i svijesti. Te su pojave stare više tisućljeća, a riječ je o čaranjima, urocima, amajlijama, čarolijama i vračanjima, činima, praznovjernim navikama, horoskopima, proricanjima sudbine i zazivanju mrtvih, to jest »savjetovanju« s pokojnicima. U nekim drevnim religijama, kao što su bile egipatska i mezopotamska, zaduženima za te prakse - »vračevima« - ne samo da se vjerovalo, nego su ih se ljudi i bojali uvjereni da mogu izvesti iznenađujuća djela povezujući htijenje bogova i sile prirode. I Rimljani su ih imali »u velikim količinama«, premda su oštrim zakonima zabranjivali da se »umjetnost čaranja« upotrebljava kako bi se nekome počinilo zlo. U Starome zavjetu magija je zabranjena smrtnom kaznom (Izl 22, 17: Ne dopuštaj da vračarica živi!), dok sveti Pavao - koji piše i o slabosti kršćana prema toj pojavnosti - osuđuje, među ostalim, idolopoklonstvo i vračanje tvrdeći da »oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega« (Gal 5, 21). Njegovi razlozi su upravo u skladu s onime što smo dosad rekli: zaštita transcendencije dovodi do poštivanja božanske inicijative objave i Božje komunikacije. Nije čovjek onaj koji daje ime Bogu, već, kao u Jakovljevoj borbi, ime je čovjekovo ono koje je promijenjeno u slobodnom i odgovornom susretu.

Vjerski je odnos stoga autentičan samo onda kada se događa u dvostrukoj slobodi: slobodi Boga i slobodi čovjeka. Umjesto da umišlja kako može vezati božanstvo prema vlastitom užitku i potrebi, utječući se ezoteričnim formulama, vračanjima i proricanjima ili nekim drugim magijskim filtrima, čovjek može prihvatiti spasenjsku riječ samo mijenjajući vlastito ponašanje.

Umjesto približavanja svijeta religije i vjere svijetu okultnoga, ispravnije bi bilo ustvrditi da su oni »obrnuto proporcionalni«. Sve veći broj vračeva, čarobnjaka i proricatelj(ic)a sudbine govori o nestanku ili gubitku prave vjere, te je ujedno i gubitak one slike o čovjeku kojega je Bog stvorio slobodnim i s razumom. A onaj tko se služi svojom vjerom prosvijetljenom razumom, zna da mu proricateljice sudbine o njemu ne mogu ništa reći, već da ga manipuliraju, navodeći ga tako na grijeh i materijalno ga iskorištavajući.

 

Zašto je Isus Krist prešao na kršćansku vjeru, a bio je Židov?

PITALI STE: Zašto je Isus Krist prešao na kršćansku vjeru, a bio je Židov?

pitalisteBiste li mi htjeli objasniti zašto je Isus Krist prešao na kršćansku vjeru, i to baš na rimokatoličku, a bio je Židov?

Danijela

Očito Vam je potrebna ozbiljna ponovna kateheza o pravom odnosu Staroga i Novoga zavjeta i Isusove uloge u povijesti spasenja.

Isus nije iz židovske vjere prešao ni na koju drugu, nego je tu vjeru doveo do njezine punoće, sva stara židovska proroštva u njemu su se ispunila. Tako usavršenu biblijsku vjeru, oslobođenu nekih dotrajalih propisa, poput obrezanja, a obogaćenu novim spoznajama, osobito učenjem o Trojstvu i utjelovljenju i uskrsnuću, Isusovi su apostoli pronijeli svijetom. Ni oni se isprva ne zovu kršćanima, nego se tako počinju nazivati tek nakon više godina, najprije u Antiohiji (Dj 11,26). Onda se cijelo tisućljeće svi samo tako zovu da se nakon nesretnog raskola 1054. jedni kršćani počnu nazivati katolicima a drugi pravoslavnima.

Među katolicima rimokatolici nisu posebna vjera nego se tako zovu zato što čuvaju i razvijaju rimsku obrednu baštinu. U istoj Katoličkoj Crkvi istu vjeru vjeruju katolici rimskog, grčkog, armenskog, koptskog, melkitskog i drugih obreda. Svi su oni Isusovi i Isus je njihov. I svi poštuju židovsku baštinu, čak u rimskom misnom kanonu Abrahama, od kojega Židovi potječu, nazivamo »praocem naše vjere«. Tko god vjeruje u Isusa Krista, Abrahamova potomka, baštinik je vjere Abrahamove.

Ni govora, dakle, da bi Isus prelazio od židovske na kršćansku vjeru, nego je kršćanstvo baštinik židovstva na novoj razini Objave kojom nas je Isus obogatio.

Tko su hugenoti?

PIATLI STE: Tko su hugenoti?

pitalisteNedavno sam čula da se u povijesti Crkve spominju hugenoti. Jesu li i oni bili katolici, pa su otpali u neku sektu?

Čitateljica

Hugenoti je nadimak za francuske sljedbenike Jeana Calvina i za njih se navodi da su odigrali glavnu disidentsku ulogu u francuskom životu, posebno 17. i 18. stoljeća. Hugenoti, koji spadaju u tzv. protestante, privukli su mnoge obrazovane i bogate sljedbenike, te su unutar dva naraštaja predstavljali oko 13 posto francuskoga stanovništva. Bili su jako neovisni i preko trideset godina – od 1562. do 1594. – vodili su građanski rat s katoličkom većinom.

Tu su borbu obilježavala užasna zlodjela na obje strane, uključujući i takozvanu Bartolomejsku noć ili Bartolomejski pokolj u kojemu je 23. i 24. kolovoza 1572. u Parizu i u drugim gradovima ubijeno više od šest tisuća hugenota. Takav razvoj događaja doveo je i do samoga pokreta za vjersku toleranciju, a kasnije i do završetka francuskih vjerskih ratova.

Potpisivanjem Nantskog edikta 13. travnja 1598. francuski kralj Henrik IV. zapravo je omogućio hugenotima slobodno ispovijedanje njihove vjere, osim na nekim mjestima. No, Luj XIV. ga je opozvao, pa su mnogi bili prisiljeni odbaciti svoju vjeru, a više od 300.000 ih je pobjeglo u druge države. Vjersku jednakost im je priznao Napoleon 1802. godine, pa je njihov broj rastao. No, nakon desetljeća obnove, velikih teoloških i upravnih problema, danas se hugenotima više pripisuje, da tako kažemo, »povijesno« nego suvremeno značenje.

U čemu je razlika između katolika i kalvinista?

PITALI STE: U ČEMU JE RAZLIKA IZMEĐU KATOLIKA I KALVINISTA? 

pitalisteNedavno sam susreo vjernika koji za sebe kaže da je kršćanin – kalvinist? Kako se baš nismo mogli »sporazumjeti riječima« (on je iz Švicarske), nisam shvatio u čemu je razlika između katolika i kalvinista.

Čitatelj

Kalvinisti su sljedbenici kalvinizma ili, kako ističe Opći religijski leksikon, članovi reformiranih Crkava i crkvenih zajednica. Ima ih oko 40 milijuna, od Švicarske koju spominjete, pa Francuske (zemlje podrijetla njihova utemeljitelja Jeana Calvina), Nizozemske, Velike Britanije, Poljske, Mađarske, Slovačke, Rumunjske, SAD-a, Kanade sve do Južnoafričke Republike. Kalvinizam je grana protestantizma zasnovana na reformacijskim načelima u 16. stoljeću i na teološkom učenju Calvina. Nastao je u Ženevi 1541. kada je Calvin tamo uspostavio prvu kalvinističku Reformiranu Crkvu, a odatle se onda širio.

Kalvinistički nauk izložen je u Calvinovom djelu »Temelji kršćanske vjere«. Obilježava ga teocentrizam (Božja veličina i svemoć), pesimističan stav prema čovjeku (ništavan i grješan), ikonoklazam (naglašena transcendencija i oprez prema idolima), te radikalno shvaćena predestinacija, tj. predodređenje.

Od katoličke se vjere razlikuje po protestantskom učenju o spasenju u kojemu su vjera, milost i Sveto pismo suprotstavljeni crkvenoj ustanovi i sakramentima, a od luteranstva se razlikuje snažno naglašenom predestinacijom. Bogoštovlje je kod kalvinista pojednostavljeno i služi se živim jezicima. Njihove su bogomolje bez oltara, slika, kipova te imaju samo propovjedaonicu.

Kod kalvinista postoje samo dva sakramenta: krštenje i Gospodnja večera (euharistija), ali odbacuju transupstancijaciju i stvarnu prisutnost Kristovu, pa se sakramenti shvaćaju simbolički. Vrijednost za njih ima samo osobna vjera. U svom učenju razlikuju i nevidljivu od vidljive Crkve: prva okuplja otkupljene vjernike kroz stoljeća i poznata je samo Bogu, a druga je zajednica onih koji ispovijedaju vjeru, naviještaju Božju riječ i primaju sakramente.

Kalvinistički moral vrlo je strog - zastupa etički rigorizam i svojevrsnu »svjetovnu askezu« (umjerenost, čednost, skromnost i poslovnost). U tom duhu, i uspjeh na poslu i u stjecanju materijalnih dobara smatra se Božjim blagoslovom kao i znakom odabranosti, jednako kao i sveukupni moralni život.

Prema kalvinističkom učenju politička zajednica, tj. država brine o javnome društvenom redu, autonomna je i pruža zaštitu crkvenoj zajednici. U nemogućnosti da sebi pomognu ili da ispune stroge zahtjeve zakona »uzvišenog i suverenog Boga, ljudska bića«, piše James W. Thomasson u »Suvremenoj katoličkoj enciklopediji«, »postaju opravdana jedino po vjeri u Krista kako je posvjedočena u Pismu. Zaslužna djela i 'pozivanje' na 'duhovnu riznicu' zasluga po pokorničkom sustavu beskorisna su jer je 'evanđelje slave i milosti Božje' jedino istinsko, apostolsko blago ili poklad za vjernike koje Crkva ima«, što odstupa od istina katoličke vjere koja u svom nauk ne prihvaća predestinaciju.

Protivi li se Transcendentalna meditacija našoj vjeri?

PITALI STE: Protivi li se Transcendentalna meditacija našoj vjeri?


pitalisteVjerujem da ste čuli za transcendentalnu meditaciju (TM) koja je predmet mnogih predrasuda. Kao katolik, imao sam prilike malo više se upoznati s tim putem literature i drugih sredstava. Naime, u nedoumicu su me dovele neke izjave iz crkvenih krugova u kojima se TM stavlja u isti red sa sektama i sličnim pokretima kao što su Jehovini svjedoci, Hare Krishne i sl. Kad sam te izjave pročitao, bio sam vrlo zbunjen.

 

Koliko sam ja uspio saznati, o TM-u se ističe da to nije religija, pogled na svijet, vegetarijanstvo, filozofija, koncentracija, bioenergija, alternativa, hipnoza, kontemplacija, spiritizam i slično, već da je to jednostavna, laka, prirodna mentalna tehnika koja omogućuje stanje najmanjeg uznemirenja svijesti. Na taj način ono omogućuje temeljito opuštanje i počinak dublji nego u najdubljem snu. Rezultat takva počinka je neutralizacija stresa i napetosti. Vrlo važno je istaknuti da se TM uzima kao znanstveno potvrđena metoda koja pomaže u liječenju i prevenciji psihosomatskih bolesti koju preporučuju čak i neki liječnici. Molim vas da mi odgovorite da li u TM ima išta štetno što bi se protivilo našoj vjeri?

 

Čitatelj

 

Očito su Vam u ruke došle knjige koje izdaju i šire pripadnici ili organizacije transcedentalne meditacije jer ste napisali upravo ono najtipičnije kako se TM predstavlja samo da bi bila dojmljivija i prihvatljivija za što širi krug ljudi. Razumije se da se u takvim popularizatorskim knjigama ne iznosi sva stvarnost ni istina toga pokreta nego samo ono što može privući nove pristaše. Zbog toga se u tim propagandnim materijalima neprestano ističe kako TM nije ni religija ni pogled na svijet te da je, navodno, prihvatljiva za religiozne ljude koji pripadaju različitim Crkvama ili vjerskim zajednicama kao i za one koji se baš ne smatraju religioznima ni pripadnicima ikoje Crkve ili vjerske zajednice.

 

Transcendentalnom meditacijom označava se tehnika meditiranja s pripadajućom indijskom slikom svijeta koju je iz Indije na zapad prenio Mahesh Prasad Varma (ili drugim imenom Maharishi Mahesh Yogi), koji je rođen 1918. te je kratko vrijeme bio student fizike. On se poziva na hinduističkog učitelja, vođu ortodoksnog hinduizma, koji se zove Svami Brahmananda Sarasvati a koji ima kao »božanski učitelj« i ime »Guru Dev«. U povezanosti s tim guruom i »svetom tradicijom« ovlašteni učitelji transcendentalne meditacije uveli su inicijacijsku ceremoniju bez koje se ne smije učiti TM tehnika. Usprkos prilogođavanju zapadnim trendovima, u pokretu su ostali tradicionalno-indijski odnosi učitelj-učenik u koji u inicijalnoj ceremoniji ulazi svatko tko želi meditirati po TM tehnici. Naplaćivanje uvodnih tečajeva iz TM znači, s jedne strane, glede toga prekid s hiduističkom tradicijom a, s druge strane, na Zapadu ostavlja dojam kao da ti tečajevi nisu mobiliziranje u pokret, a osim toga i prikupljeni novac dobro dođe.

 

Tehnika transcendentalne meditacije standardizirani je oblik indijske mantra-meditacije koja se poglavito služi jednosložnim mantrama (magijskim izrazima) iz tantrijske tradicije (vjerovanja i obredi mlađega hinduizuma ili budizma). TM - kako sami pripadnici ističu - važi kao »jednostavna, naravna tehnika koja omogućuje potpuno razvijanje čovječje svijesti i život u harmoniji s ukupnošću naravnih zakona«. Pomoću te tehnike - ističu pripadnici pokreta - mogu se »upotrebljavati svemoguće snage naravi po svojoj volji«, a što se npr. vidi po levitaciji (lebdenju ljudskog tijela nad zemljom). Zbog toga pripadnici TM imaju ambiciju promicanja svjetskoga mira i uređenja idealnoga društva, pa čak osnivaju političke stranke pod nazivom »Stranke naravnog zakona«. U pozadini toga optimističkog gledanja na svijet i predstavljanja TM kao tehnike za univerzalno rješavanje problema stoji zapravo moderni religiozni evolucionizam učitelja koji se zove Sri Aurobindos. Po toj teoriji ili ideologiji, evolucija rješava sve probleme onome tko joj se prepusti. Po tom elementu, »tehnologije samosvijesti« TM je važan element možda poznatijeg »postkršćanskog« i »postreligioznog« pokreta New Age (Novo doba).

 

TM se pokušala u Sjedinjenim Američkim Državama predstavljati kao nereligiozna tehnika za opuštanje da bi dobila pristup državnim ustanovama i državnim novcima, ali je to propalo nakon što je g. 1977. sud u New Jerseyu presudio daje ipak riječ o religioznom pokretu. Po učenju pripadnika TM, druge religije, pa i kršćanstvo, ne mogu više voditi k Bogu i k religioznom životu jer im nedostaje »praktična tehnika«. Takav ambivalentan stav prema religiji i prema kršćanstvu obično zauzimaju i oni ljudi koji transcendentalnu meditaciju koriste kao praksu meditacije te su na neki način religiozni, ali ne i kršćani. Od tih koji meditiraju u tehnici TM put prema kršćanstvu otežan je slikom svijeta koji TM ipak propovijeda, koliko god to u svom propagiranju niječe, pripadnošću novoj organizaciji te neosporivom ulogom gurua Maharisha. Pogled na svijet što ga zastupa TM nespojiv je s kršćanskim pogledom na svijet, a meditacijska praksa koju prakticira TM za kršćane je u najmanju ruku problematična. Stoga čovjek koji želi ostati pravi katolički vjernik nema što tražiti ni naći na tečajevima TM.

 

TM pokret ima danas svoju središnjicu u Švicarskoj u Seelisbergu na jezeru Vierwaldstätter See, a najpoznatije organizacije toga pokreta su »Međunarodno društvo za meditaciju« (IMS), zatim »Maharishi International Universitv« u mjestu Fairfield u SAD, »Maharishi University of Natural Law« u Engleskoj te vrlo brojne druge organizacije, jer na čitavom svijetu ima oko dva milijuna pripadnika toga pokreta.

Paulo Coelho – vjernik ili panteist?

PITALI STE: Paulo Coelho – vjernik ili panteist?


pitalistePročitao sam romane Paula Coelha objavljene u hrvatskom prijevodu: »Peta gora«, »Alkemičar«, »Veronika je odlučila umrijeti« i »Na obalu rijeke sjela sam i plakala«. Priznajem da su to knjige koje se čitaju na dušak, barem sam ih ja tako doživio. Njegovi su romani krcati religioznošću. Kakva je to zapravo religioznost?

Vinko R.

Prije pokušaja prosudbe o njegovoj religioznosti, bolje je uočiti činjenice. Riječ je, naime, o piscu koji je uspio napisati takve romane koji zaista ne izbjegavaju pitanja u vezi s religioznošću, koji su čak toga krcati, a koji se čitaju širom svijeta. Prevedeni su na stotinjak jezika i rasprodani u više od dvadeset milijuna primjeraka. Znači da Paulo Coelho govori o onome što zaista zanima mnoge ljude u sasvim različitim civilizacijama, različitih narodnosti, različitih religija, jezika i običaja.

U njegovim romanima svi ti najrazličitiji ljudi pronalaze, dakle, ono što ih zaista zanima. Premda najdublje ukorijenjen u svoje brazilske korijene, on govori tako da ga svi oni razumiju. Kao da je pronašao ono za čim osobito u ovo doba na pragu trećeg tisućljeća tragaju svi koji govore o reevangelizaciji, o ponovnom naviještanju Evanđelja i u zemljama drevnoga kršćanstva i na područjima drugačijih religijskih i uljudbenih baština.

Njega i njegove romane trebalo bi, dakle, ponajprije promatrati kao jedan od osobitih znakova vremena. Suvremeni vjernici, nadahnuti Drugim vatikanskim koncilom znaju da je potrebno mudro čitati sve znakove vremena jer samo tako možemo biti poslušni Duhu koji puše gdje hoće, koji nas može upozoriti, potaknuti i poučiti, ne samo iz Crkve nego i odonud otkud se tome ne bismo nadali. To što se Coelhove knjige toliko čitaju, očiti je znak da su ljudi naših dana u svim civilizacijama i u svim društvenim slojevima gladni i žedni stanovite religioznosti. Doba u kojemu živimo nije, dakle, poslijereligijsko, doba religije nije prošlo. Suvremenog čovjeka ne zadovoljava ni viši životni standard, ne označuje ga tek potrošački mentalitet, njegov način mišljenja ne određuje informatika, računala i internet. Dobro je to uočiti. Takav kakav jest sa svim tim u čemu živi i čime se služi, suvremeni čovjek je očito gladan Boga. Čim to shvatimo, još se u težem obliku nameće pitanje zašto istodobno toliki ljudi napuštaju Katoličku Crkvu i druge vjerske zajednice, zašto toliki od Crkve ne očekuju spasenje, odnosno istinski odgovor na svoja najdublja pitanja?

Moglo bi nam doći na pamet ono što evanđelja bilježe da je Isusu, kad je vidio mnoštvo koje ga slijedi, bilo žao naroda »jer bijahu kao ovce bez pastira«. Kako je to mogao reći kad je taj narod imao vrlo organizirano svećenstvo i mnoge učitelje Božjega zakona koji su sustavno djelovali, ne samo u jeruzalemskom Hramu nego i u mnogim sinagogama kakvih je bilo u svakom većem mjestu? Razumije se da suvremeno ustrojstvo Katoličke Crkve i njezino neumorno naviještanje Evanđelja ne možemo ozbiljno usporediti s ondašnjim stanjem u Izraelu, ali je uznemirujuća i sama pomisao na takvu usporedbu.

Što se pak tiče religioznosti Paula Coelha, pitanje je trebamo li je pod svaku cijenu svrstati u neku već određenu ladicu, odnosno nalijepiti joj neku od poznatih etiketa. Ako tome ipak pristupamo, ne činimo to da bismo ga podvrgavali nekoj inkviziciji, nego da bolje shvatimo i njega i sebe. On je čovjek katoličkih korijena na brazilski način. Ondje su se u svijesti mnogih naraštaja nataložili slojevi kršćanstva i nikad sasvim prevladanih pretkršćanskih vjerovanja i magija. Istodobno je očito u tijeku najsuvremenijih duhovnih pokreta, kako onih u Katoličkoj Crkvi tako i onih izvan nje. Vjerovanja koja on iznosi kroz usta osoba u svojim romanima uglavnom se ne mogu smatrati katoličkim pravovjerjem.

Teško bi bilo tvrditi da je Bog kojega on često spominje biblijski Jahve i kršćanski Trojedini. Ni njegova Bogorodica nije nazaretska Djevica kako je poznaje povijest i kršćanska vjera. Ni čovjekovu osobnost, njegovu individualnu dušu, Coelhovi junaci ne shvaćaju na kršćanski, rekli bismo ni na muslimanski način. Da se o tome uvjerimo, dosta je nasumce otvoriti neku od njegovih knjiga. Primjerice: »Budisti su bili u pravu, Hindusi su bili u pravu, Indijanci su bili u pravu, Muslimani su bili u pravu, Židovi su bili u pravu. Svaki čovjek koji slijedi – iskreno – put vjere, kadar je sjediniti se s Bogom i činiti čuda. Ali nije bilo koristi od te spoznaje: trebalo je odabrati. Odabrao sam katoličku crkvu jer sam u njoj odgojen i moje je djetinjstvo bilo prožeto njezinim otajstvima« (»Na obalu rijeke Piedre...«, str. 101).

Zatim: »Kako je dobro znati da je Bog možda žena. Ako je tako, onda nas je Njegovo žensko lice naučilo voljeti« (ondje, str. 123). O proglašenju dogme Bezgrešnog začeća piše kako je to prvi korak »do priznanja da je Gospa utjelovljenje ženskoga lica Boga« (ondje, 147). U romanu »Alkemičar« možemo pročitati da je »svijet samo vidljiv dio Boga« (str. 131) i još da je »mladić uronio u Dušu Svijeta i vidio da je Duša Svijeta dio Božje Duše, i da je Duša Božja njegova vlastita duša i da može činiti čuda" (ondje, 139). Jedna katolička molitvena zajednica koja se (u romanu »Na obali...«) u molitvi grli i ljubi na obali Gave u Lurdu očito ne zna je li lurdska Gospa Isusova Majka ili neko žensko božanstvo koje se prije kršćanstva štovalo u tim brdima. Napokon u romanu »Veronika je odlučila umrijeti« glavna junakinja doživljava vrhunac religioznog iskustva u gotovo obrednom samozadovoljavanju pred očima muškarca.

Nije, dakle, naše pravo pitanje kakva je Coelhova religioznost, nego zašto se ljudi koji su očito žedni religioznosti jagme za njegovim knjigama a ne dolaze u Crkvi tražiti istinu o Bogu, o smislu života i svijeta i svojoj vječnoj sudbini. Pitanje je to koje očito ne upućujemo ni njemu ni svijetu, nego sami sebi.

Je li reiki opasan za vjernika?

PITALI STE: Je li reiki opasan za vjernika?


Katolička sam vjernica, redovito u crkvi i na sakramentima, ali sam prihvatila filozofiju reikija. Postigla sam već prvi stupanj. Neki kažu da je to za vjeru opasno, a drugi da im to pomaže. Što bi trebalo misliti?

Anica

 

Reiki je jedna od takozvanih tehnika ozdravljenja koja potječe od japanskog učitelja Mikaoa Usuia. On naviješta jedinstvo i razvoj kozmičke energije koja je u čovjeku (rei) i čovjekove vlastite energije. Reiki bi dakle bio, kako se može pročitati u odgovarajućim spisima, »univerzalna životna energija u službi čovjeka pojedinca«. Već uvodni obredi pokazuju da je dotična osoba odlučila unositi silu Duha u materiju, a materiju uzdizati prema Duhu, oslobađati se od zla u duši koje se redovito odražava i u tijelu. To bi trebao biti postupak očišćenja i produhovljenja koji vodi općem skladu i pozitivnom mišljenju. Reiki bi dakle bilo sredstvo ljubavi i uzvišene energije koja otvara srce i oslobađa dušu, uklanjajući negativne ovisnosti i proizvodeći tjelesno zdravlje. Reiki se ne predstavlja kao religija, nego kao praktično iskustvo. Budući pak da je riječ o povezanosti svih stvari s Vrhovnim bićem, ima mišljenja da je reiki ipak u nekom smislu religija.

Može se reći da sama praksa reikija ne mora ugrožavati kršćansku vjeru. Ipak se praktičnom vjerniku nameću stanovita pitanja. Premda, naime, pristaše reikija tvrde da ta praksa ne nameće nikakve dogme, istina je da govore o Vrhovnom biću, Kozmičkoj energiji i Duhu (te riječi uvijek pišu velikim početnim slovom!), što sve kršćanina podsjeća upravo na Boga. Kršćanin zna da je Bog bitno različit od svega što je stvoreno i da se veza čovjeka s Bogom uspostavlja po Isusu Kristu. Kršćanska nas vjera ne osposobljava u prvom redu za tjelesno zdravlje ni vezu s bezimenim božanstvom, nego za ulazak u kraljevstvo Božje. Ozdravljenje i druga čudesa u Evanđeljima i cijelom iskustvu Crkve samo su djelatni znakovi da to kraljevstvo već u svijetu djeluje svladavajući grijeh koji se Bogu protivi. U kršćanskoj vjeri čovjek ne priskrbljuje sebi ozdravljenje niti mu to može dati duhovni učitelj, nego sam Bog u Kristu dariva svoga Duha, a njegovi su darovi ljubav, mir i radost.

Ukratko, reiki može biti opasan ukoliko navodi čovjeka misliti da može sam postići spasenje u vezi s nekom neodređenom božanskom energijom. Morate o tome razmisliti i pitati se možete li razlučiti stanovite vježbe koje su zdravlju korisne od prihvaćanja vjerovanja koje se, po svemu sudeći, kršćanstvu protivi.

Koji je katolički stav o panteizmu, emanaciji i panteističkom evolucionizmu (New Age)?

PITALI STE: Koji je katolički stav o panteizmu, emanaciji i panteističkom evolucionizmu (New Age)?


Doista iskreno vas molim da mi pomognete oko točnog definiranja pojmova: emanacija, panteizam, panteistički evolucionizam, te da iznesete katoličko-filozofski stav o tim sustavima. Da je točna izreka: »Fides quaerens intelectum« (»Vjera traži razum«), osjetio sam nedavno kada sam doveo u pitanje svoje kršćanske stavove o jednom, osobnom i transcendentnom Bogu na temelju samo jednoga razgovora s newageovcima. Pomozite mi, u pitanju je moja vjera.

N.N.

Šteta što ste napisali tako šturo pismo, tako malo o sebi, o svojoj izobrazbi i što niste naveli što to zapravo ugrožava Vašu vjeru. Čini se nevjerojatnim da bi Vas susret s nekim ljudima koji imaju posve drugačije poglede na stvarnost tako lako pokolebao u Vašim stavovima i Vašim uvjerenjima, to više jer znate da imate posla s pripadnicima određenog pokreta – New Agea.

Ako slučajno ne poznajete taj pokret New Age, bilo bi najnormalnije da se prije o njemu informirate na vjerodostojnom neutralnom izvoru negoli dopustite da dovede u pitanje Vaše stavove i uvjerenja. Ta ne prihvaćaju se u životu tako lako tvrdnje od bilo kojega suvremenika, a da se ne bi prije poznavala njegova vjerodostojnost. Normalno je također, ako u životu sretnemo nešto novo, da odmah ne odbacimo svoje uvjerenje nego da to novo najprije kritički ispitamo, provjerimo, pa ako se uvjerimo u istinitost i opravdanost nečega – da to onda kao slobodna bića, koja su uvijek otvorena boljemu, i prihvatimo.

Upravo zvuči nevjerojatno da biste na temelju samo jednoga susreta s newageovcima mogli posumnjati u kršćanske stavove o jednom, osobnom i transcendentnom Bogu – o najtemeljnijem u kršćanskoj vjeri. Naime, ako Bog ne bi bio jedan, osoban ni transcendentalan – onda Boga zapravo ne bi ni bilo. Zar je zaista moguće da Vas samo jedan razgovor pokoleba u stavu ima li ili nema Boga? Zar je moguće da biste se lakše pomirili s time da Boga uopće nema, nego da poduzmete napor i kritički preispitate zbunjujuće tvrdnje, i uz pomoć vjerodostojnih ali upućenih osoba, ako je to potrebno. U svakom slučaju, prije nego što dopustite da na Vas i Vaše stavove utječe bilo koja misao, pokret ili sljedba, trebali biste prvo znati što su, čemu teže i koji su im ciljevi.

Kao kršćanin možda biste mogli stupiti u dijalog s pripadnicima nekoga pokreta, ali samo pod uvjetom da ste stvarno dostatno upoznali svoju vjeru, da su vam poznata suvremena teološka obrazloženja, a donekle i filozofija. Ako te uvjete ne biste ispunjavali, a ipak biste željeli raspravljati s newageovcima, onda biste se upuštali u vrlo rizičnu raspravu koja bi zacijelo bila vrlo štetna za Vas, jer biste zapravo nehotice pristali na mogućnost da budete indoktrinirani od vještijih sugovornika. Ako biste pak bili svjesni da ne ispunjavate te uvjete, onda biste također trebali biti svjesni da Vaši sugovornici nemaju na pameti nekakvu akademsku ili teoretsku raspravu, nego da koriste razgovor s Vama da bi Vas vrbovali za sebe. Ako bi sugovornici tvrdili da im je ipak stalo samo do rasprave, onda bi bilo razborito uputiti ih na adresu osobe koja će moći biti barem ravnopravni sugovornik. Naime, sasvim je razumljivo da o određenim stručnim pitanjima (npr. o atomskoj energiji) mogu ravnopravno raspravljati samo stručnjaci.

Evo i odgovora na Vaša pitanja o panteizmu, emanaciji i panteističkom evolucionizmu. Panteizam je učenje koje zastupa da je apsolutno Božje biće identično sa svijetom. Svijet koji mi smatramo doživljenom, konačnom stvarnošću koja nastaje, razvitak je Božjega vlastitog bića. Svijet je Božje samo izlaganje i očitovanje. U povijesti ta sržna misao oblačena je u najrazličitije filozofske i religiozne oblike te živi i danas.

Panteizam je nespojiv s kršćanstvom iz više razloga: Bog kao apsolutno biće također je posve slobodno biće te u toj svojoj slobodi stvara svijet. Bog je dakle Stvoritelj, a svijet je stvorenje, te medu njima ne može postojati identitet. Praktični panteizam ukida također karakter religije kao klanjanja, molitve, prihvaćanja vlastite ograničenosti, odgovornosti, kajanja, a ljudska ograničenost i slabost bila bi trajna i vrijedna blaženstva.

»Panteizam je metafizički kriv jer on dokida onu radikalnu razlikovnost koja je dana između – u najizvornijem i neuklonjivom iskustvu transcendencije – konačnog predmeta i neobuhvativog temelja (horizont, tajna), i usmjerenost te transcendencije kad se sam Bog temelji i u konačnom, a ne samo obratno« – zapisao je Karl Rahner. Konačno, kad bi panteističko tumačenje svijeta bilo ispravno, to bi značilo daje i zlo koje neosporivo postoji u svijetu nutarnji moment u Bogu, a što je nespojivo s apsolutnom puninom bića i s čistom dobrotom Božjom. Panteizma ne poznaje ni Stari ni Novi zavjet, a Crkva ga je više puta službeno osudila.

Emanacija znači s jedne strane istjecanje svih stvari iz božanske supstancije, a s druge strane i ono što istječe. Emanatizam je jedan od oblika panteizma. Emanacija je, po tom učenju, nužna. Emanacije, kao ono što istječe, sve su nesavršenije što su udaljenije od božanskog praizvora. Učenje o emanaciji očito niječe Boga kao apsolutno i osobno i slobodno biće. Emanatizam je u suprotnosti s kršćanskim naukom o stvaranju te je i u potpunoj suprotnosti s apsolutnom jednostavnošću i nepromjenljivošću koju je naučavao Prvi vatikanski koncil, na kojem je to učenje i bilo službeno osuđeno.

Panteistički evolucionizam samo je jedna od varijacija tumačenja panteizma i to glede razvitka živih bića u svijetu. Nevjerodostojan je i filozofski, i s kršćanskog stajališta neprihvatljiv jer je u biti samo primijenjeni panteizam.

Kršćanska vjera je vjera Objave, vjera Svetoga pisma, pa je to izvor za svakoga kršćanina, a ne nikakvi kvazifilozofski sustavi ili ekstremna učenja koja su neprihvatljiva već golom zdravom razumu. Božja Objava bez ikakvih sumnji podnosi i najkritičkija provjeravanja zdravoga razuma, što se za učenja o kojima ste pisali ne može reći.

Stranice